Besmisleno mjerenje „populizma“

„Populizmom se označava politika koja uz pomoć zaoštravanja i dramatizacija slijedi cilj da dosegne što više građana i pridobije ih za svoja gledišta. „Populisti sugerišu da postoji nekakva opšta volja naroda koju zastupaju. Populista zapravo barata fikcijom prema kojoj on zaista sprovodi u djelo obećanje demokratije. U stvarnosti, on čini suprotno, jer guši pluralizam mišljenja", kaže jedan od autora studije Robert Verkamp.

Zanimljivo je da je „populistički stav" u Nijemaca u ovoj studiji mjeren pomoću osam tvrdnji – od ispitanika je traženo da se sa njima slože ili ne slože. Onaj ko se slaže sa tim tvrdnjama - razmišlja populistički. Evo nekih od tih tvrdnji: „Ono što se u politici zove kompromis, u stvarnosti nije ništa drugo do izdaja sopstvenih principa"; „Stranke hoće samo glasove birača a njihovi stavovi ih ne zanimaju"; „Političari u Bundestagu bi uvijek trebalo da slijede volju građana". Tako je Fondacija Bertelsman (čija je najviša funkcionerka Liz Mon dobra prijateljica kancelarke Angele Merkel) napravila neku vrstu „organona" za utvrđivanje stepena „populizma" u svakom građaninu.

Verkampove reči su tipične za politički mejnstrim koji u Njemačkoj, uz pomoć etabliranih medija, njeguje vlada socijaldemokratsko-demohrišćanskog centra. Iz pozicije mejnstrima, „populisti" mogu biti samo „drugi", oni koji su prema tom mejnstrimu kritični. Da bi se prezentirao kao najispravnija opcija, mejnstrim se prezentira kao da uopšte nije i ne može biti opcija, jer opcija je samo jedna od više mogućnosti. On samo opcije koje mu ne pripadaju, koje mu se suprotstavljaju, tretira kao nekakve mogućnosti – a sebe kao jedini ispravni modus. Da bi ubijedio građane u svoju ekskluzivnu ispravnost, politički mejnstrim je tu ispravnost proglasio za aksiom u kojem je usidren svakodnevni jezik. A to je jezik etabliranih medija.

Što je neki pojam frekventniji, tim je vjerovatnije i da oko njegovog značenja postoji širok društveni konsenzus. Kada novine pišu o „kriminalu" ili „lažljivosti", javnost ne mora da odgoneta šta se iza tih pojmova krije, jer je njihovo značenje opštepoznato. Politički mejnstrim, međutim, tako postupa i sa mnogim pojmovima čije je značenje sporno ili previše neodređeno, a koristi ih u održavanju svog monopola na istinu: upotrebljava ih kao da to čini na osnovu društvenog konsenzusa, iako je taj konsenzus zapravo fikcija. To je slučaj sa mnogim pojmovima u aktuelnom političkom diskursu: „populizam", „teorija zavjere", „civilno društvo", „međunarodna zajednica", spadaju u najčešće. Neki od njih imaju negativne, neki pozitivne, konotacije.

„Populizam" ima negativne konotacije i služi za omalovažavanje i stigmatizaciju političkih protivnika. U njemačkim medijima i političkom rječniku je, na primjer, uobičajeno da se ljevičari i desničari nazivaju „populistima" („Linkspopulisten", „Rechtspopulisten"). Ako se „populizmom", kao što to objašnjava veliki Dudenov rječnik njemačkog jezika, označava oportunistička politika dodvoravanja masama, onda taj pojam bez problema može se primijeni i na mejnstrim-poltiku. „Nastavnici su ljenčuge", demonstranti (pokreta Pegida) su „ološ“, „uspjećemo!" (da se izborimo sa problemom stotina hiljada izbjeglica u državi), samo su neki od mnogobrojnih primjera koji su svojevremeno izrekli – tim redom – bivši kancelar Gerhard Šreder, njemački ministar spoljnih poslova Zigmar Gabrijel i kancelarka Angela Merkel (koja je 2012. rekla i ovo: „Evroobveznica neće biti dok sam ja živa!").

Time što ljevičare i desničare mejnstrim u svom političkom diskursu redovno „kiti" etiketom „populisti", on je od pomenutih političkih opcija napravio ono u šta se muslimani pretvaraju kada postanu islamisti – u devijaciju kojoj nema mjesta u demokratskom društvu. Kada izgovori riječ „populista", njemački političar iz vladajuće garniture automatski uzurpira za sebe „čistotu" ispravne, „ne-populističke" politike i etiketira drukčije opcije kao neispravne. Jedan pojam je pretvoren u vrjednosni sud, koji važi samo za druge, jer se prezentira kao njima imanentan.

Pri tome bi bilo zanimljivo zaviriti u posljednji program vladajućih Demohrišćana (CDU/CSU) za borbu protiv terorizma i zahtjeve koje oni tu postavljaju. U te zahtjeve spadaju: ukidanje dvostrukog državljanstva, zabrana burke, ukidanje ljekarskog zavjeta ćutanja, brže protjerivanje potražilaca azila iz Njemačke. Sve su to zahtjevi kojima Demohrišćani pokušavaju da spasu dio birača koji je počeo da se okreće desničarskoj Alternativi za Njemačku (AfD) – stranci koja zahtjeva isto. Da i ne govorimo o tome da CSU koja je u Bavarskoj na vlasti neprestano već 60 godina taj uspjeh duguje političkim programima i sloganima na kojima bi ponekad mogli da im pozavide i njemačka AfD i francuski Nacionalni front.

Tako baratanje određenim pojmovima kao da oko njih postoji stručni i širok društveni konsenzus predstavlja vid političke borbe u kojoj aktuelna vlast uzurpira jezik; pojam „populizam" je jedno od sredstava te borbe kojima se služi neoliberalna elita, najčešće ne videći da upravo time što ga izgovara postupa – po sopstvenim mjerilima – „populistički".