Kako što duže ostati na vlasti?

Ilham Alijev je već tri puta pobjeđivao na izborima za predsjednika Azerbejdžana. Ni prvi put – kada je 2003. tako reći naslijedio fotelju od svog oca Gejdara - ni na posljednjim izborima 2013., nije imao ozbiljne konkurente. Ubuduće će još rjeđe morati da se kandiduje – jer su tako glasali građani na referendumu održanom u ponedjeljak (26. septembra).

Nova pravila predviđaju produženje predsjedničkog mandata sa pet na sedam godina. I starosna granica za predsjednika se briše. Do sada su mogle da se kandiduju samo osobe starije od 35 godina. Neki posmatrači smatraju da je Alijev tako omogućio svojoj djeci da se kandiduju. 2009. godine, Alijev je, takođe referendumom, poništio odredbu prema kojoj predsjednik države ne smije biti na funkciji duže od dva mandata.

Uzor SAD i postsovjetska realnost

Azerbejdžan je jedina prezidijalna dinastija u postsovjetskom prostoru. Sadašnja reforma ustava odražava specifičan trend u zemljama Zajednice nezavisnih država: mandati su sve duži. Poslije raspada Sovjetskog Saveza 1991, mnoge nove države su donijele ustave po uzoru na američki ustav. Mandat predsjednika, koji traje četiri ili pet godina, mogao je da se ponovi samo jednom.

No, mnogi šefovi država su našli mogućnost da zaobiđu, ili promijene, tu normu. Pri tome su koristili različite metode. Često su donošenje novog ustava koristili kao mogućnost da vrijeme trajanja mandata počnu da računaju ispočetka. Ali, cilj je uvijek isti: doživotna vladavina.

Dinastije centralne Azije

Poznat primjer za to je bio predsjednik Uzbekistana Islam Karimov, koji je početkom septembra umro u 78. godini. Karimov je u toj centralnoazijskoj republici bio na vlasti od kraja 80-ih godina, kada je izabran za njenog prvog predsjednika, a na vlasti je ostao 25 godina. 1995. godine je referendumom produžio svoj mandat do 2000.  godine. 2002. je uslijedio drugi referendum, kojim je mandat produžen sa pet na sedam godina. Pri tome prema ustavu Karimov nije smio da bude predsjednik više od dvaput, ali to pravilo je jednostavno – ignorisano.

Karimov je zapravo „prepisao" tu metodu od Saparmurata Nijazova. Predsjednik Turkmenistana, poznat po ekstremnom kultu ličnosti, obezbjedio je sebi doživotni mandat i nazvao se turkmenbaši - Vođa svih Turkmena. 15-godišnja vladavina Nijazova je okončana njegovom smrću 2006.

U Centralnoj Aziji je i do sada najstariji po dužnosti šef države u ZND: Nursultan Nazarbajev. Kao i Karimov, on je na vlasti od sovjetskih vremena. Iste godine kada i Karimov, 1995, i Nazarbajev je referendumom produžio svoj mandat do 2000. godine. I u Kazahstanu ustav predviđa samo dva mandata za predsjednika. No, zbog Nazarbajeva je napravljen izuzetak: ovaj 76-godišnjak smije da bude izabran neograničeno mnogo puta – kao osnivač države.

Poseban put Rusije

To smiju i dvojica predsjednika iz ZND koja su na funkciji od 1994: predsjednik Bjelorusije, Aleksander Lukašenko, i njegov tadžikistanski kolega, Emomali Rahmon. Obojica važe kao autoritarni vladari, obojica su mijenjali ustav na referendumima. Rahmon je 2013. ponovo izabran na sedam godina. Lukašenko je 2015. pobijedio peti put na izborima i dobio novi mandat od pet godina.

Rusija ide svojim putem. 2008, poslije dva četvorogodišnja mandata, predsjednik Putin je napustio Kremlj. Nije prekršio ustav. No, 2012. se vratio – poslije pauze provedene na funkciji premijera – ali ovaj put na duže vrijeme. Još za vrijeme mandata njegovog prethodnika Dmitrija Medvedeva, parlament je produžio predsjednički mandat na šest godina. Ako 2018. bude izabran na daljih šest godina, na najvišoj funkciji će provesti gotovo isto toliko vremena kao i sadašnji vladari u Centralnoj Aziji.

Izuzetak: Ukrajina

Ali, može i drukčije. U mali broj zemalja u kojima predsjednici nisu vladali duže od dva mandata spada – Ukrajina. Na vlasti je najduže bio drugi ukrajinski predsjednik Leonid Kučma: od 1994. do 2004. On je, baš kao i kolege iz centralne Azije, htio da mijenja ustav i obezbijedi sebi duži ostanak na vlasti, ali na kraju to ipak nije smio da učini.

Izuzetke nalazimo i u malim republikama kao što su Moldavija, Gruzija, Jermenija ili Kirgizija. Tu su predsjednici ili pobunama otjerani s vlasti - ili je riječ o parlamentarnim demokratijama u kojima je moć šefa države ograničena.