Kako živjeti nakon tragedije u Dnjepru?

Ruski napad na grad Dnjepar u januaru, bio je jedan od najkrvavijih od početka rata. Prema navodima vlasti, najmanje 46 ljudi je pogunulo, a 80 je povrijeđeno kada je krstareća raketa tipa Ch-22 pogodila višespratnicu. Petoro ljudi je i dalje u bolnici. Desetine ljudi izgubili su svoje domove, porodicu, prijatelje i još uvijek pate od posljedica te tragedije.

Mlada žena sa televizijskih snimaka

Dvadesetčetvorogodišnju Anastasiju Švez ljudi često prepoznaju na ulici. Na svom Instagram profilu i dalje ističe da je ona ta „mlada žena koja je bila u svim vijestima o gradu Dnjepru“.

Anastasija je jedna od preživjelih u ruskom raketnom napadu 14. januara. Tog dana izgubila je roditelje, mačku, stan, sve što je do tada imala. I dalje joj je teško da ode do porušene zgrade u kojoj je živjela. Ali želi sa drugima da podijeli kroz šta je prošla. „Kad god o tome pričate lakše vam je u srcu, iako ništa ne možete da promijenite i morate da živite sa tim“, kaže.

Od svog djetinjstva, Anastasija je sa roditeljima živjela u zgradi koja je sada uništena. Majka Natalija je radila u banci, a otac Maksim bio je automehaničar. Zajedno sa majkom, Anastasija se brinula o životinjama, posebno o mačkama lutalicama. Hranile su ih i tražile im dom. Kada je rat počeo, otac Maksim je ostao bez posla, nakon čega se kao dobrovoljac prijavio za postavljanje barikada u gradu.

Tuga za roditeljima i dečkom

Nakon ručka, u sobotu 14. januara, roditelji su, kaže, sjedili u kuhinji i pravili svijeće za vojnike u rovovima. Anastasija je htjela da se odmori, jer je prethodnu noć radila u pekari. „Samo deset minuta kasnije, kada sam odložila mobilni telefon i htjela malo da odspavam, čula sam jaku tutnjavu, nešto poput zemljotresa“, prisjeća se Anastasija trenutka kada je raketa pogodila zgradu.

Čitavo stepenište devetospratnice bilo je uništeno, skoro do prizemlja. Od stana na šestom spratu u kome je živjela, ostali su samo hodnik i dio sobe u kojoj je bio krevet na kojem je ležala. „Počela sam da zovem roditelje, iako sam shvatila da je kuhinja potpuno nestala“, kaže Anastasija.

Dopuzala je do ivice sobe i pokušala da privuče pažnju spasilaca. U tom trenutku nastala je slika na kojoj se ona vidi, koja se pak proširila svim društvenim mrežama. Tada se još nadala da su njeni roditelji preživjeli. Ali sljedećeg dana njihova tijela su izvučena iz ruševina.

Od te tragedije Anastasija živi sa bakom i tetkom. I dalje je na bolovanju, ali se nada da će se uskoro vratiti na posao. Kaže da se boji buke, lupanja vratima i sirena za vazdušnu opasnost. Ponekad uzima tablete za smirenje.

Smrt roditelja nije njen prvi gubitak u ovom ratu. U septembru, tokom ukrajinske kontraofanzive u oblasti Harkova, poginuo je njen dečko Vladislav, koji je bio vojnik.

„Još nisam bila preradila ni taj gubitak, a sada ni mojih roditelja više nema. Stalno se suočavam s tugom za njima“, kaže mlada žena za suzama u očima.

"Ne smijemo da umremo"

Kada joj neko kaže „dobar dan“, psihološkinja Olga Botvinova se osmijehne. Sa suprugom Jevhenom živjela je u toj istoj zgradi u Dnjepru. „Tog dana, 14. januara, pravili smo planove za narednih šest mjeseci. Bila je to nevjerovatna atmosfera. Znak da ne smijemo da umremo”, kaže Olga.

Dan raketnog napada za Olgu je kao drugi rođendan. Prava je čudo da je priživjela. „Sjedila sam u sobi koja više ne postoji i radila sam na laptopu. Odjednom me je muž pozvao u susjednu sobu. Nekoliko minuta kasnije dogodilo se ono što se dogodilo”, kaže.

Kada su Olga i njen muž došli sebi, prvo su htjeli sa devetog sprata da se spuste dole stepenicama. Ali iza vrata sobe ugledali su ponor. Olgi je tekla krv iz sljepoočnice, a njen muž, inače hirurg, od majice joj je napravio zavoj. Zatim je uzeo baterijsku lampu i sa prozora dozivao pomoć. Nekoliko sati kasnije su ih spasili.

"To je naš treći novi početak"

Ruska agresija na Ukrajinu nekoliko puta je promijenila živote Olge i Jevhena. Porijeklom su iz Donjecka. Kada je 2014. godine počeo rat u Donbasu, spakovali su kofere i preselili se u Herson. Kada je taj grad u proljeće 2022. okupirala Rusija, morali su da potraže novo mjesto za život. Pobjegli su u dio zemlje koji je pod kontrolom Kijeva, nastanivši se u stambenoj zgradi u Dnjepru, koja je sada srušena.

Dan nakon raketnog napada, 15. januara, Olga i Jevhen su saznali da je i njihov prethodni dom u Hersonu uništila ruska raketa. „Počinjeno iznova po treći put. Ali živi smo. Materijalne stvari će se vremenom riješiti”, kaže Olga sa gorkim osmijehom.

Kako dalje?

I Anastasija i Olga kažu da ne žele da se opterećuju onima koji su ispalili raketu koja je pogodila njihovu zgradu. Olga ističe da želi pozitivno da razmišlja kako se ne bi „do kraja života osjećala kao žrtva“. Trenutno razvija projekte za psihološku podršku žrtvama rata. Anastasija kaže da bijes „ne može da vrati njene roditelje“. Mlada žena prikuplja donacije za ukrajinsku vojsku, „kako bi naši momci uništili taj otpad na našoj teritoriji“, kaže Anastasija, misleći na ruske agresore.

Obje žene, koje su preživjele raketni udar, kažu da njihovi životi moraju nekako da se nastave. „Moram da živim ne samo za sebe, već i za roditelje, kako njihov životni trud ne bi bio uzaludan“, kaže Anastasija. I Olga ističe da ju je činjenica da je preživjela, učinila svjesnom da nema moralno pravo da odustane. „Svaki dan je veliko čudo i pruža šansu da se dalje krene i živi. Imam tu šansu, za razliku od onih koji su takođe bili u našoj stambenoj zgradi, koji su imali djecu i životne planove, ali nisu preživjeli. Imam tu šansu i ne smijem da je propustim!“

Sa ruskog jezika adaptirao: Markian Ostaptčuk

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu