Kobane - mali grad velikog srca
26. decembar 2014Decembarska noć na periferiji grada Kobane. Stražar iz Jedinica narodne odbrane sirijskih Kurda (YPG), gleda u tamu. Grad je zamračen. "Islamska država je tamo", kaže dok pokazuje na jug, na područje koje je "daleko manje od kilometra". Dok šakom krije cigaretu da ga ne bi vidjeli neprijateljski snajperi, kaže da su napadi američke avijacije i njihovih saveznika pokrenuti u ključnom trenutku. "Mogli smo da izdržimo još samo dan ili dva kada su počeli da bombarduju", objašnjava on. "Nestajalo nam je municije, svega."
Prije nego što su udari iz vazduha započeli u oktobru, vojnici YPG su se 45 dana sami borili. Islamisti su imali više ljudi i više oružja, a Turska je sprječavala kurdske borce da kao pojačanje prelaze granicu. Niko nije očekivao da će grad preživjeti. "Hrabrost i smjelost naših snaga je zaustavila IS", kaže Anvar Muslim, premijer kantona Kobane. "Onda su počeli avionski napadi i Pešmerge su ponudile podšku. Naše snage su preuzele inicijativu. IS je sada slomljen, praktično i psihološki."
Navala optimizma
Stanovnici Kobanija crpe hrabrost iz najnovijih uspjeha YPG. Kurske snage su do sredine decembra stavile 70 odsto grada pod svoju kontrolu, kaže ministar odbrane ovog kantona, Ismat Šeik Hasan. "Avioni bombarduju položaje IS unutar Kobanija i takođe pogađaju pojačanja koja pokušavaju da tamo pošalju," kaže on. "Ali bez obzira na to koliko intenzivno protiv njih djestvuju borbeni avioni, ništa se ne bi promijenilo bez boraca na terenu." Ipak, tvrdi ministar, za pobjedu će biti potrebno i strpljenje.
Tokom prohladnog popodneva u decembru, 30-godišnja Letifija Averkali Zelema naginje se nad malo ognjište ispred svog doma u zapadnom dijelu grada Kobane. Temperature u tom gradu naglo padaju tokom zime. "Nemamo grijanje ni gorivo", kaže ona. "Moramo da ložimo vatru napolju i da tamo kuhamo." Letifja je samo jedna od više stotina civila koji i dalje žive u Kobaneu. Iako su hiljade izbjeglica pobjegle u Tursku nakon što su borbe počele, ona i njena porodica su odlučili da ostanu. "Ne želimo da odemo", kaže Letifja. "Šta bismo radili u drugoj državi? U Turskoj nas tretiraju kao cigane. Ovo je naša zemlja. Zašto bismo je prepustili drugima? Bolje je da umremo ovdje."
U gradu više ne rade prodavnice, ali lokalna vlast svakoga dana dijeli najosnovnije zalihe za stanovnike, uključujući hranu, odjeću i lijekove. Funkcioniše čak i gradska čistoća - komunalci bacaju vreću za đubre u mali kamion, dok na leđima nose puške. Letifja kaže da najviše brine zbog svojih petoro djece, od kojih najstarije ima 12 godina, a najmlađe 18 mjeseci. "Plaše se. Mi im kažemo da će sve biti u redu, ali ako ekslodira granata oni se uplaše." Danas, doduše, djeca trče ispred kuće, i na smjenu voze mali bicikl. Povremeno dolaze do vatre da se zagriju. Igru ne prekida ni odjek udara iz minobacača, ni povremeno puškaranje. "Nekako smo se već navikli", kaže Letfija. "Ovako živimo već mjesecima".
Svi znaju kako da pucaju
Većina civila aktivno učestvuje u ratu. "Već tri godine naši ljudi – čak i djeca – znaju kako da se bore", kaže 22-godišnji Ahmed Ismael. "Svi su naučili da koriste oružje." Ahmed je bivši stolar, i pridružio se pokretu otpora prije četiri mjeseca. Sada iz male kuće pored uništene pijace pomaže u snabdevanju boraca, donosi im hranu i municiju, ili prenosi povrijeđene vojnike u bolnicu.
Članovi lokalnih oružanih grupa probili su rupe u zidovima između kuća, da bi mogli da se kreću gradom uz kakav-takav zakloni. Preko ulaza u pojedine ulice obješeni su pokrivači da ih zaštite od snajpera. "Borimo se za našu slobodu", kaže Ahmed. "Borimo se da bi nam se životi vratili u normalu." Mahmud Salih, kome je 50 godina ostao je u gradu. Sa njim je njegova deset godina mlađa žena Kadija Jusef. Na početku borbi su krenuli u Tursku, ali su se ubrzo vratili.
Mali grad sa velikim srcem
"Kada smo bili u pograničnoj oblasti, IS bi granatirao to područje i turska vojska nije činila ništa. Tako da smo odlučili da je časnije da se vratimo", objašnjava Mahmud dok sjedi na trotoaru isped kuće, kuhajući čak iznad malog plinskog rešoa za sebe i za svoje komšije. On pati od fizičkog nedostatka zbog koga ne može samostalno da hoda.
"Rekao sam ženi da ide u Tursku, na sigurno. Ali ona je rekla, 'Ostaću sa tobom, ako ti umreš, umrijeću sa tobom. IS je već uništio previše života'". "Teško je, ali snalazimo se", kaže Mahmud. "Kobane je mali grad ali imamo veliko srce". Tokom borbi, u gradu se javio i snažan osjećaj ponosa: "Odbili smo da živimo sa Islamskom državom i njenom ideologijom. Pokazali smo da IS može biti poražen, ako se ljudi bore i odupiru."