Minimalna satisfakcija žrtvama zločina u Vlasenici
10. decembar 2017Tužilaštvo BiH je podiglo optužbu za ratne zločine protiv četiri lica u Vlasenici, gradiću na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine na pedesetak kilometara od Srebrenice. Na optužbi su aktuelni načenik opštine Vlasenica Miroslav Kraljević zvani "Mićo", rođen 1968. godine u Vlasenici, zatim Mane Đurić, rođen 1956. godine u Sanskom Mostu, Radenko Stanić, rođen 1960. godine u Vlasenici i Goran Garić, rođen 1970. godine u Vlasenici. Svi državljani BiH.
Oni su na spisku pripadnika vlaseničke policije '90-tih godina. Optuženi Đurić bio je na funkciji načelnika SJB Vlasenica, optuženi Stanić je bio komandir SJB Vlasenica, optuženi Kraljević je bio komandir Specijalnog voda u SJB Vlasenica, dok je optuženi Garić bio aktivni pripadnik SJB Vlasenica.
Tužilac Posebnog odjeljenja za ratne zločine Tužilaštva BiH tereti ih da su za vrijeme rata i oružanog sukoba u BiH, tokom 1992. i 1993. godine, postupali suprotno odredbama Međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata.
U optužbi je navedeno, da su optuženi, u vrijeme širokog i sistematskog napada na civilno bošnjačko stanovništvo na području Vlasenice i okoline, počinili protjerivanje bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.
Optužba ih tereti da su lično i direktno, zajedno sa drugim pripadnicima vojske i policije, naoružani i uz prijetnju silom, progonili i pronalazili civile bošnjačke nacionalnosti, koje su iz njihovih kuća i stanova ili drugih mjesta, odvodili u objekte za pritvor na nekoliko lokacija uključujući i logor Sušica.
Zarobljenici su prolazili kroz teške torture, mučenja i maltretiranja, od kojih su neki od zarobljenika i preminuli, a jednom broju zarobljenih se od tada gubi svaki trag i do danas nisu pronađeni. Takođe, optuženi se terete i za mučenja zatvorenika na izrazito ponižavajuće načine, tjeranje na međusobne ponižavajuće seksualne radnje, kao i druge oblike maltretiranja.
Sina su mi ubili
Vahida Habibović je sa djecom i suprugom Adilom u Vlasenicu doselila iz srebreničkog sela Krušev Do. Kada je Adil 1987. godine umro Vahida je ostala sama da podiže troje maloljetne djece. Najstariji njen sin bio je Fadil koji je 1992. godine imao sedamnaest godina. Njega su joj odveli i ubili u logoru Sušica. Za Vahidu taj 21. apriliski dan iz '92. godine bio je najteži u životu.
"Sina su mi ubili. Uhvatili su ga sa nekim mladićima. Njega i te mladiće su obukli u maskirne uniforme „Arkanovih tigrova“ i tjerali ih da otvaraju neke kuće za koje su mislili da su minirane, kao prvo nek oni provjere i neka poginu ako su minirane. Onda su ga odveli u logor Sušica gdje su ga i ubili. Sve su mu kosti polomili i zube izbili. Tukli su ga do smrti. Moj sin Fadil je rođen 10. oktobra 1974. godine, i tada je imao sedamnaest i po godina. Kosti su mu pronađene u Sušici 2002. godine odmah blizu logorskih Baraka”, kaže Vahida koja danas živi u Holadniji.
Umjesto na pripreme za svjetsko prvenstvo odveden u logor Sušica
Edin Salaharević je imao 18 godina. Bio je košarkaš tuzlanske „Sloboda Dite" i najbolji košarkaš juniorskog prvenstva Jugoslavije. Došao je kući da bi bio za Bajram i da bi se malo odmorio jer se spremao za odlazak na pripreme jugoslovenske juniorske reprezentacije za evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj. Umjesto na pripreme odveden je u logor Sušica.
“Njega su odveli dojučerašnji školski drugovi, koji su sa njim odrastali, igrali košarku”, prisjeća se Edinov brat Nedim: “Bili su to tzv. “Mićini specijalci” koji su sačinjavali taj vod kojim je komandovao Miroslav Kraljević. Njega smatram direktno odgovornim jer on samo da je rekao da moj brat bude živ on bi preživio", kaže za DW Nedim Salaharević, jedini preživjeli muškarac iz ove porodice”.
Edina Salaharevića od logora i smrti nisu ga spasili ni pozivi ljudi iz Košarkaškog saveza Jugoslavije u Beogradu da bude pušten.
“Na te pozive i molbe da moj brat bude pušten ovi vlasenički monstrumi su kao odgovor uzvraćali pitanjem: “Kakvi ste vi Srbi kad se borite za jednog ovakvog muslimana”?, kaže Nedim.
Nedim Salaharević, je preživio pakao u Vlasenici. Njegov otac i brat nisu. Na vijest o podizanju optužbe on kaže: "To je veliki pomak za nas preživjele Bošnjake iz Vlasenice jer su to osobe koje su bile i bukvalno gospodari života i smrti u Vlasenici i regiji Birač. To je minimalna satisfakcija našeg bola jer ni najteže presude ne mogu nama vratiti naše najmilije. Najvažnije je da se sada ta opužnica potvrdi i da krajnji rezultat bude osuda za ratni zločin, a ja ću reći i genocid jer nažalost ja sam tu bio i sve vidieo svojim očima. To bi bila minimalna satisfakcija i potvrda brutalnog stradanja, kako moje porodice tako i vlaseničkih Bošnjaka koji su potpuno nevini stradali, od dojučerašnjih komšija, što je nažalost još veća tragedija”, kaže Salaharević.
Edin Salaharević je završio u logoru Sušica, a kosti su mu pronađene u nekoliko grobnica. Ukopan je na vlaseničkom mezarju Rakita.
U Vlasenici tišina i nepovjerenje
U Vlasenici vijest o podizanju optužbe za ratne zločine kao da je probudila duhove prošlosti. Nepovjerenje je još uvijek veliko i među Srbima je gotovo nemoguće naći nekog ko bi o tome javno govorio. Bošnjaci povratnici 25. godina poslije, ponovo proživljavaju preživljenu golgotu.
Optužbom protiv Đurića, Kraljevića, Stanića i Garića su obuhvaćena ubistva i nestanak najmanje 22 osobe, nezakonita hapšenja i zatvaranja, mučenja i maltretiranja više desetina lica u više objekata koji su služili za zatvaranje na području Vlasenice, pljačkanje i uništavanje imovine bošnjačkog stanovništva, te druge zločine koji su do proljeća 1993. godine, doveli do protjerivanja gotovo svog stanovništva bošnjačke nacionalnosti sa navedenog područja, od čega se mali broj stanovnika vratio u mjesta prijeratnog boravišta.
Tužilaštvo BiH će navode optužbe dokazivati pozivanjem više od 140 svjedoka, koji se trenutno nalaze u BiH i širom svijeta. Dvadeset svjedoka će svoje izjave dati uz neke od mjera zaštite. Priloženo je više stotina materijalnih dokaza.