Posljednji smiraj za žrtve
Svake godine 11. jula obilježava se najveće ljudsko stradanje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata - genocid koji je počinjen od strane Vojske Republike Srpske 1995. u Srebrenici.
Svake godine po jedna kost
Redžija Mehmedović iz Potočara trenutno živi u Švajcarskoj. Došla je da dočeka i ukopa posmrtne ostatke brata Džemala Efendića koji je ove godine identificiran. "Svake godine su nalazili po jednu kost. Prvo glavu pa nogu, pa ruku... Hvala dragom Allahu što će njegove kosti, ali i njegova duša konačno naći smiraj," kroz suze govori Redžija.
Srebrenica
Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria, Srebrenica, antički je i srednjovjekovni grad u BiH. Ovdje su pronađeni tragovi života iz davnina, što je uslovljeno geografskim položajem i bogatstvom srebrenom rudom. U Rimskom carstvu Srebrenica je bila jedna od najvećih kovnica novca, u bivšoj Jugoslaviji srednje razvijena općina, a u našem vremenu simbol je genocida nad više od 8.000 ljudi.
Fabrika akumulatora u Potočarima
Nekadašnja baza Holandskog bataljona snaga UN nadomak Srebrenice, mjesto je sa kojeg je počela najstrašnija priča u historiji moderne Europe. U sjedištu zaštićene zone UN razoružani i nezaštićeni Srebreničani pokušali su pronaći spas. Ovdje nisu dobili garanciju za goli život koji je izgubilo više od osam hiljada muškaraca Srebrenice i okolnih općina koji su se tokom rata sklonili u Srebrenicu.
"Bijela kuća" u Kravici
Prema optužnici Haškog tribunala protiv Radovana Karadžića, ubijanje oko 1.200 zarobljenika u skladištu u selu Kravica, prva je u seriji masovnih egzekucija nad Srebreničanima. U entitetu RS Kravica se pominje i kao mjesto zločina nad srpskim civilima. U "Bijelu kuću" Žene Srebrenice prošle godine su ušle nakon što su isjekle komad žičane ograde. Položile su cvijeće izazvavši niz burnih reakcija.
Memorijalni centar i mezarje u Potočarima
Odlukama visokih predstavnika Volfganga Petriča (2000. godine) i Pedija Ešdauna (2003. godine), trajno je određena zemljišna lokacija i fabrika akumulatora u Potočarima, opština Srebrenica, za mezarje i spomen obilježje onima koji su stradali u julu 1995. godine u genocidu. Memorijalni centar je zvanično otvorio bivši američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) u septembru 2003. godine.
Na dženaze svakog 11. jula
Svake godine dženazom i ukopom pronađenih i identificiranih žrtava obilježava se godišnjica genocida. Prema zvaničnim podacima, u genocidu u Srebrenici ubijeno je 8.372 ljudi. Do sada, 6.066 posmrtnih ostataka je identificirano i ukopano, a traga se za još najmanje 80 masovnih grobnca. Ove godine, iz Visokog preko Sarajeva u Memorijalni centar Potočari stigao je kamion sa 175 tabuta.
Potraga za imenima bližnjih
Od 175 žrtava čije kosti će ove godine biti ukopane, trinaest je maloljetnih. Među njima i četrnaestogodišnji Senad Beganović. Bosna i Hercegovina ima 11 centara za obdukciju i identifikaciju u kojima leže posmrtni ostaci 4.000 neidentificiranih žrtava. Proces identifikacije je u nadležnosti državnog tužilaštva, ali i lokalnih tužilaštava. Opća ocjena je da ovaj proces ide suviše sporo.
Bol porodica žrtava
Identifikacija i ukop žrtve otklone sumnje i neizvjesnost, ali i unište nadu da je nestali možda ipak živ. Susret sa tom činjenicom bolan je, ma koliko bilo bitno da se nestali pronađu i ukopaju, da se njihove duše smire. Doček tabuta za dženazu u Potočarima i ove godine okupio je članove porodica žrtava, njihove komšije i prijatelje, te brojne predstavnike medija.
Jasin za ubijene
U nekadašnjoj fabrici akumulatora vrijeme je stalo. Fabričke hale puste su do jula kada počinje obilježavanje godišnjice genocida. Kada se dopreme tabuti sa posmrtnim ostacima, skromni vjerski obred sa lokalnim imamima i porodicama žrtava obuhvata učenje sure Jasin za duše ubijenih. To izaziva dužno poštovanje i pažnju medija i gostiju iz cijele Europe.
Susret sa prošlošću
Svaka godišnjica genocida u Srebrenici susret je sa prošlošću i surovim činjenicama. Ti dani su vrijeme bola, kada se neke istine za trenutak potisnu, a neke potisnute ponovo jave. Nakon svega, uvijek ostaje pitanje zašto se sve dogodilo i zašto je pravda toliko spora, zašto je tako često ta pravda nepravična. Naravno, ostaje nada da se slično nikada i nikome ne ponovi.
Nura Begović još uvijek traži brata
Nura Begović iz Srebrenice još uvijek traga za posmrtnim ostacima svoga brata Adila Suljića. Adilov sin nije ga zapamtio, a majka nije dočekala da se pronađu posmrtni ostaci njenog sina. Potpredsjednica "Žena Srebrenice" na svakoj je godišnjici, na svakoj dženazi u Potočarima. Tvrdi da proces traženja i identifikacije ide sporo jer BiH nema Zavod za forenziku. Vjeruje da u Srebrenici ima života.
Nijaz dolazi povremeno
Nijaz Mašić popravlja ogradu na imanju podno zidina starog grada Srebrenica. Oboje rođeni Srebreničani, Nijaz i supruga Enisa žive u Sarajevu, gdje on u školi predaje historiju. Dolaze samo povremeno. Nijaz je u genocidu izgubio dva brata, amidžu i njegovih pet sinova. Nijazova supruga dva brata, oca i zeta. Ove godine ukopat će jednog tečića. Kaže da ga nesvjestica uhvati od prevelike tuge.
Ima li života?
Jedna još uvijek razrušena, a pored nje jedna obnovljena, ali prazna kuća. Česta slika u Srebrenici i okolini. Prije rata u ovom gradu 11.000 djece pohađalo je školu. Danas deset puta manje. Nakon rata, za povratak u Srebrenicu prijavilo se 19.000 ljudi ili 7.500 domaćinstava. Zbog opstrukcija i loše provedenog procesa povratka, vratilo se svega 5.000 ljudi. A odlazaka je sve više.