Ruke koje su gradile Austriju
Austrija ove godine slavi 50 godina od dolaska prvog “gastarbajtera”. 1964. godine sa Turskom je potpisan bilateralni ugovor o vrbovanju radne snage, a 1966. godine i sa tadašnjom Jugoslavijom.
Na put uz pjesmu
Krajem 60-ih i početkom 70-ih austrijska privreda bila je u procvatu, a zemlji je nedostajalo radne snage. 1961. godine vlasti otvaraju tržište rada za strance, a 1964. Austrija sa Turskom potpisuje bilateralni ugovor o vrbovanju radnika. Dvije godine kasnije, isti ugovor se sklapa i sa tadašnjom Jugoslavijom. Vozovi sa radnicima se u Beogradu ispraćaju pjesmom, ali i u Beču pri odlasku kući.
Radosna vremena
Tih vremena rado se sjeti i Slobodan Jovanović iz Mustapića kod Kučeva. On je u Beč stigao sredinom sedamdesetih i zaposlio se kao vozač i tehničar u jednoj prodavnici sportske opreme. “Naši ljudi su se dosta družili, organizovali smo sportska takmičenja i razne kulturne manifestacije, bilo je veselo”, objašnjava Jovanović dok u Zajednici srpskih klubova u Beču razgleda slike iz tog doba.
Teški poslovi
Radnici iz Jugoslavije i Turske najčešće su ipak zapošljavani na građevini, u tekstilnoj industriji i ugostiteljstvu. Bili su traženi zdravi, jaki i neoženjeni muškarci. Prvi radni zadatak Matije Mijića bilo je rušenje starih zgrada. Vezanog u struku, Matiju je dizalica dizala i na visinu od stotinu metara, odakle bi, njišući se na sajli, kompresorom razbijao krovove i armirane, betonske stubove.
Radost prve "Kortine"
“Bili smo traženi radnici. Austrijanci su nas često zaustavljali na ulici i pitali da za veću platu pređemo u njihove firme. Bilo je teško, ali su i novci bili dobri”, priča Matija. Od tih novaca on je, za tri hiljade šilinga, kupio i svoj prvi auto. Bio je to Ford Kortina, kojoj su se i u njegovom rodnom selu svi divili. Matija je tada zarađivao oko osam hiljada šilinga mjesečno.
Lak posao, laka plata
Dragutin Petković jedan je od onih koji su radili u tekstilnoj industriji. “Plata je bila nešto manja, ali je i posao bio lakši. Uključim mašinu i pustim kroz nju rolnu platna, a dok mašina ne završi - ja sjedim i odmaram”, smješka se Petković.
Bez previše birokratije
Na južnom bečkom kolodvoru bio je smješten provizorni ured za zapošljavanje. “Bila je to šupica dva sa dva. Tamo smo ostavili pasoše, a tamo je radio i jedan Dragičević, i dobro se sjećam kako je viknuo: 'Brčaci, za mnom!'. Već sutra smo bili na baušteli i ja sam preko mosta na Dunavu, koji se gradio, vukao kablove prečnika 30 cm”, sjeća se svog prvog dana u Austriji Ahmet Lišić iz okoline Brčkog.
Traženi radnici
“U Beču nema veće i važnije zgrade ili mosta na kojem mi nismo radili”, kaže i Šerif Čolaković iz Sjenice. “Znalo je biti teško, to je istina, ali mi smo bili toliko traženi da smo, ako nam se nešto nije sviđalo, u jednom danu mogli promijeniti i po tri firme.”
Ptice selice
“Radnici iz Turske i Jugoslavije radili su najprljavije i najteže poslove, koje Austrijanci nisu željeli raditi. Oni su došli, jer ih je Austrija trebala. Mlađe generacije u Austriji o tome ništa ne znaju i mnogi su mišljenja da su ti ljudi, pa čak i njihova djeca, u Austriju došli samo da bi iskoristili austrijski socijalni sistem”, kaže Goran Novaković, priređivač knjige 'Mi, ptice selice'.
Beč postaje "drugi dom"
Radnici iz Turske i Austrije trebali su raditi po principu rotacije. Šest mjeseci na radu u Austriji, šest mjeseci u domovini. No ubrzo su radnici počeli dobijati poslove i u zimskom periodu, a počeli su i zasnivati porodice. Matija se rado sjeti vjenčanja sa djevojkom iz rodnog kraja.
Nove generacije
Danas u Austriji žive tri generacije Mijića. Matija sa suprugom, sin Perica (na fotografiji) i njegovo četvoro djece. Matija je u penziji, pa je sa suprugom često u Hrvatskoj, ali ni bez Austrije ne može – što zbog djece i unuka, što zbog kvalitetnije zdravstvene skrbi.
Ipak tuga za (prvom) domovinom
Lišić i Čolaković takođe su stalno nastanjeni u Beču. Pričaju da su gotovo sve što su u Austriji zaradili uložili u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali da danas od toga nemaju mnogo. Tako u udruženju u kom se sastaju, često raspravljaju i o politici – o nesređenom društvu i korumpiranim političarima.
I ponovo bauštela
No bauštele, izgleda, nikad dosta. Bosanskohercegovačko udruženje, čiji je Ahmet Lišić član, gradi nove prostorije, a on je jedan od važnijih dobrovoljaca.
Stara sjećanja, nove izložbe
Slobodan Jovanović do penzije ima još godinu dana, a onda se namjerava posvetiti prikupljanju materijala o vremenu kada su u Austriju počeli pristizati prvi gastarbajteri iz tadašnje Jugoslavije. Čekaju nas, dakle, nove izložbe.
Lakše uz pjesmu
Matija Mijić mirovinu provodi družeći se sa prijateljima i uz voljenu šargiju. Vrstan je i violinist, i još uvijek redovan gost na proslavama u hrvatskim udruženjima. “Muzika i druženja nas drže vedrim i veselim, to nam je velika sreća”, kaže Matija.