Sjećanje na genocid jednom godišnje
10. juli 2009
Uoči komemoracije u Potočarima 11. jula, u Srebrenici je sve više ljudi, članova porodica stradalih u genocidu, onih koji žele odati počast ubijenima, novinara, dok se domaći i strani političari očekuju tek na dan komemoracije.
"Tako je, otprilike, svake godine", kaže Srebreničanin, povratnik iz Švicarske, Muhizin Omerović. "Kad odem u Sarajevo pitam kolege kad se iskreno sjete Srebrenice, a onda oni kažu '11. jula, kad gledam televiziju. Svi to prenose i taj dan smo nikakvi, ali već sutradan je sve normalno' i opet tako do 11 jula", kaže Omerović.
"Za razliku od većine stanovnika drugih bh gradova, Srebreničani svaki dan žive sa sjećanjem na 11. juli", tvrdi mujezin Bijele džamije u Srebrenici Dahmo Smajlović. Zanimalo nas je da li Islamska zajednica pomaže ljudima u ovom gradu da lakše prebrode teškoće povratka. "Kadrom može, ali finansijski teže ide. Međutim, nije stvar samo u Srebrenici. Svi medžlisi Islamske zajednice u Republici Srpskoj su u istoj situaciji. Mislim da se iz vrha malo posvećuje pažnja tome", upozorava mujezin Smajlović.
Moj tata će ubiti tvog tatu jer radi u policiji i ima pištolj
Bijela džamija u Srebrenici udaljena je tek nekoliko stotina metara od sprske pravoslavne crkve gdje smo zatekli sveštenika Željka Teofilovića. Kaže da je život u Srebrenici još uvijek opterećen duhovima prošlosti. "Pokušavam sa vjernicima, naročito sa djecom u školi, da govorim o svim problemima koji se tiču društva, naravno vjere najviše, i da se one predrasude koje su na ovim prostorima vjerovatno i dovele do krvoprolića prevaziđu, da ne gledaju, posebno djeca, drugu djecu koja nisu njihove vjere ili nacionalnosti kao nešto strano", kaže Teofilović.
Problem o kojem sveštenik Teofilović indirektno govori još uvijek opterećuje međunacionalne odnose, a čuli smo i priče koje to potvrđuju. "Dešavalo se da mi djete plačući dođe iz obdaništa govoreći 'rekla mi je drugarica da će njen tata ubiti mog tatu jer radi u policiji i ima pištolj'. To je strašno", kaže povratnik u Srebrenicu koji, strahujući za sigurnost svoje djece, ne želi otkriti svoj identitet. Tomislav Jović iz Srebrenice kaže da ipak ima pozitivnih pomaka u prevladavanju posljedica rata. "Pomaka ima, nema govora, samo što taj pomak sporo ide", kaže Jović.
Neki misle da su došli na vašar umjesto na dženazu
Radovi u okviru priprema za ovogodišnji ukop 533 žrtve genocida u završnoj su fazi, kažu radnici u memorijalnom kompleksu u Potočarima. Jedan od njih, inače povratnik u Srebrenicu, potvrđuje da se Bosanci i Hercegovci Srebrenice, pa i genocida, sjete samo 11. jula. "Jednostavno ništa, ljudi samo dođu ovdje u vrijeme dženaze. Neki kao da i ne dođu na dženazu, dođu kao da je to nekakva proslava. Kao da je neki vašar", kaže radnik u Potočarima.
Kod kamenih ploča sa hiljadama uklesanih imena ubijenih Srebreničana zatekli smo i nenu Zahidu Hodžić iz Stupara kod Kladnja.
"Ja nemam ovdje nikoga svog da je moj rod, ali sve je to žalosno. Svi su mi kao rod, braća, sestre, majke, očevi, jer znam polazeći od sebe kako bi to bilo teško", ističe gospođa Hodžić. Riječi "teško je" najčešće se izgovaraju u Srebrenici i 14 godina poslije genocida.
Autor: Samir Huseinović
Odg. urednik: Jasmina Rose