Srbija: Nadstrešnica pod kapuljačama

Po definiciji kriza je dugotrajan poremećaj funkcionisanja društvenog, političkog ili ekonomskog sistema. Kriza može da vodi do zaoštravanja sukoba u društvu, ali i da ponudi mogućnost rješenja. Vlast u Srbiji nema namjeru da traži suštinsko rješenje, jer smatra da je ono samim njenim postojanjem i dominacijom već pronađeno, a da svi koji misle da nije tako jesu jedini problem, s kojim nema dijaloga o rješenju. Krizni paket koji Srbija prenosi u sljedeću godinu u sebi ima veću vjerovatnoću zaoštravanja, nego smirenja.

Kriza ima nekoliko lica – institucionalno, medijsko, političko, sociokulturno i opštedruštveno. Neriješen konflikt sa Prištinom je pritom kriza koja u sebi sadrži potencijal permanentne destabilizacije. Svi ovi krizni rukavci se samo pojavno razlikuju, a suštinski imaju isto izvorište: Nasilni krah modernizacije devedesetih i nemogućnost da se u novom milenijumu pronađe način da se zemlja otarasi tog balasta i priključi stabilnim demokratskim društvima.

Pritom ni svjetski kontekst sa ratovima, ekonomskim krizama, globalnom pandemijskom paralizom i antidemokratskim tendecijama i u demokratskim društvima ne ide u prilog onima koji žele uspostavljanje demokratske i prosperitetne zemlje.

Kriza institucija

Sudska, izvršna i zakonodavna vlast su poslije 1. novembra pokazale da su institucije poput tužilaštva, vlade i parlamenta u svemoćnom zagrljaju vladajuće političke organizacije. Krizni menadžment vladajuće stranke nije uspio. Ali taj neuspjeh je povećao polarizaciju u društvu i dodatno ogolio zavisnost institucija od političke volje vlasti. U zemlji u kojoj vladajuća stranka odlučuje čak i o tome ko će da se zaposli kao čistačica u nekoj varoši, sada ne želi ništa da zna o svojoj umiješanosti u odluke koje su dovele do stradanja. 

Suočeni sa očiglednim bankrotom institucionalne reakcije na smrt petnaestoro ljudi, u kojoj sve ukazuje na kombinaciju poslovične bahatosti, traljavosti i „ugrađivanja“, građani počinju da shvataju da se sve to ne dešava nekom drugom. Jedan dio društva, prije svega veliki dio studentske populacije, budi se u strahu da će bahatost vlasti svojim posljedicama svakome zakucati na vrata. Drugi dio društva brani partijski stečene pristupe resursima tako što je agresivan prema onoj prvoj grupi.  Neodlučni su negdje između. Ne bi ništa da rizikuju jer su umorni od decenijskih političkih operacija bez anestezije, koje su dovodile do dodatnog sakaćenja društva, ali više ne mogu da se opklade da njihova prećutna podrška vlasti neće da im se obije o glavu. Ukoliko potraje i produbi se, kriza će ih natjerati da se izjasne.

Parapolicijska represija

U institucionalnu krizu ne spada samo netransparentno ponašanje sudske grane vlasti, već i selektivna upotreba sredstava prinude policijskog aparata. Aktivisti vladajuće stranke pod kapuljačama, policajci koji čov1jeka u osmoj deceniji života batinama pretvaraju u invalida, čuvari reda sa modnim navikama huligana, dali su vizuelno prepoznatljiv pečat dubokoj krizi policije. U zemlji u kojoj policijski inspektori koji otkriju pogone za proizvodnju droge imaju više problema sa institucijama nego narko bosovi, valjda i jeste normalno da civili u odjeći huligana hapse studente koji nisu učestvovali u insceniranim orgijama nasilja na protestima. I da tim mladim ljudima onda ažurne sudije odrede tridesetodnevni pritvor. Ta vrsta institucionalne „normalnosti“ podsjeća na teške devijacije kasnog jednopartijskog poretka.

Na granici karikaturalnosti je posfjeta pripadnika Bezbjednosno-informativne agencije Republičkom zavodu za zaštitu spomenika, radi ućutkivanja tamošnjih glasova koji kažu da je odluka Vlade Republike Srbije da se skine zaštita sa zgrada Generalštaba nezakonita. Obavještajci zastrašuju stručnjake kada se drznu da kažu istinu. Ili mimo svojih nadležnosti pozivaju studente na „prijateljske razgovore“ – ta kategorija poziva zapravo zakonski i ne postoji.

Policija zajedno sa obavještajcima ilegalno koristi špijunski softver protiv aktivista koji su kritički raspoloženi prema vlasti ili protiv novinara. Očita je protivzakonita i protivustavna instrumentalizacija obavještajnih agencija i policije, bila ona u civilu ili postrojena u opremi za razbijanje demonstracija. Čak je u nastupima predsjednika države upućena jasna indirektna prijetnja upotrebom Odreda vojne policije specijalne namjene „Kobre“ protiv studenata. Povezanost policijskog aparata, nasilnih navijačkih grupa te aktivista i funkcionera vladajuće stranke ponovo se neskriveno ovaplotila na ulicama srpskih gradova.

Neizvestan je ishod ovakvog zaoštravanja. Tim prije što je prema međunarodnom monitoringu u Srbiji došlo do značajnog pada u stanju građanskih sloboda, kako se konstatuje u izvještaju Međunarodnog saveza nevladinih organizacija CIVICUS. Građanski prostor je prema ovom izvještaju u Srbiji opstruiran. Pravo na protest se dovodi u pitanje, slanje nasilnih razbijača demonstracija i hapšenje demonstranata, a nehapšenje nasilnika spadaju u uobičajene metode kojima vlast, zloupotrebljavajući policijski aparat i tajne službe, pokušava da uguši nezadovoljstvo.

Hapšeni su u avgustu i aktivisti koji pružaju otpor kontroverznom projektu rudarenja litijuma. Njima se stavljalo na teret “pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka”. Vlast je otpor projektu eksploatacije litijuma javno označila kao ujdurmu inostranih tajnih službi sa ciljem destabilizaciju Srbije.

Kriza legitimiteta

Podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku zamišljena da bude suštinska institucionalna garancija za čuvanje demokratskog sistema od svakog pokušaja uzurpacije vlasti. Na papiru nezavisno sudstvo kontroliše ostale dvije grane vlasti, parlament kontroliše vladu i donosi zakone, a vlada operativno djeluje na poboljšanju uslova života građana pridržavajući se ustavnih i zakonskih odredbi.

U srpskoj praksi je partokratijska piramida moći potpuno ukinula podjelu vlasti jer sve tri njene grane esencijalno zavise od političke volje koja se dizajnira u jednom centru. Predsjednik koji od parlamentarne demokratije napravi predsjedničku, mimo ustava, jeste uzurpator. Zato organizacije kao što je Freedom house odavno govore o „hibridnom režimu“ ili „djelimično slobodnoj zemlji“ u kojoj „posljednjih godina vladajuća Srpska napredna stranka stalno narušava politička prava i građanske slobode, vršeći pritisak na nezavisne medije, političku opoziciju i organizacije civilnog društva“.

Takvi režimi zadržavaju demokratsku fasadu, ali medijskim spinovanjem, izbornim manipulacijama, podmićivanjem i ucjenama, dolaze do neophodne formalne većine. Njihov problem u sadašnjoj krizi jeste njihova fantazija o svemoći. Kada se u navodno svemoćnom režimu ljudima sruši beton na glavu, a režim jako dugo sam sebi smišlja hvalospjeve, stavljajući svoje graditeljske podvige u sam centar propagandnih narativa, onda se sa nadstrešnicama na oči cijelog naroda urušava i mit o naprednim neimarima.

To može da bude početak ozbiljnog procesa krize legitimnosti vlasti, jer veliki dio društva više nema povjerenje ni u njen propagandni narativ ni u njenu zakonitost. Prevedeno na svakodnevni jezik  – sve veći broj ljudi smatra da ih vlast laže i da se služi nezakonitim sredstvima kako bi suzbila kritiku i prikrila korupciju u sopstvenim redovima.

Društvo u dezinformacionoj krizi

Na godišnjem „Indeksu medijskih sloboda u svijetu“ Reportera bez granica Srbija je u prethodnoj deceniji pala sa 54. mjesta (od 180 zemalja) u izveštaju 2014. na čak 98. mjesto u izvještaju iz 2024. Ta drastična 44 mjesta posrnuća pokazuju kako vlast sve otvorenije zloupotrebljava medije – kao instrument propagandnog nametanja partijske volje, kao sredstvo hipnotisanja treš zabavom i pasivizovanja vulgarnim sadržajima i kao „toplog zeca“ za neistomišljenike. Otvorene laži postaju svakodnevno sredstvo političke borbe, a njihov efekat vlast umnogostručava poslušničkim medijima koji u nacionalnim razmjerama svakodnevno proizvode toksičnu dezinformacionu smjesu. Tako se produbljuju podjele u društvu i nameće mržnja prema drugačijem kao vrlina.

Dezinformaciona kriza je samo dio opštedruštvene krize, u koju valja ubrojati krizu obrazovanja i zdravstva te demografsku krizu.

Prosvjetni radnici su marginalizovani i poniženi, škole gube takmičenje sa društvenim mrežama i kladionicama. Privatni univerziteti uglavnom proizvode kadar koji ne može da se zaposli nigdje u inostranstvu jer ta diploma tamo ništa ne vrijedi, ali mogu da budu partijski implantati u lavirintu državne uprave. Ljudi sa sumnjivim diplomama već su prodrli u sve pore državnog aparata. Ljekari odlaze. Ko će liječiti sve starije stanovništvo koje sve više novca izdvaja za posjete privatnim ljekarima i za skupe lijekove?

Novogodišnji krizni paket

Mada predsjednik države ne želi da govori o krizi, sve krizne pojave biće bez sumnje prenesene u sljedeću godinu, a otpor koji se javlja u stotinama društvenih džepova i koji valja očekivati i u narednom periodu, vjerovatno će dodatno razgolititi sve spomenute protivrječnosti. Vlast će poslovično tvrditi da je otpor kao reakcija na loše stanje – uzrok lošeg stanja. Igraće igru „više istoga“. Dakle, više manipulacije, više propagande, više laži, više represije, više megalomanskih projekata niskih bezbjednosnih standarda i transparentnosti, ali visoke profitabilnosti za ortačko-burazersku elitu. Ili kako to kaže Transparentnost Srbija to će i dalje biti „zemlja u kojoj tužilaštvo ne ispituje sve sumnje na korupciju, u kojoj se milijarde evra troše bez primjene antikorupcijskih mehanizama i u kojoj ne funkcionišu sistemi odgovornosti i transparentnosti“.

U krizne pojave srpskog društva spada i rasparčanost opozicije. Ona je na totalnom udaru režimskih medija, izbušena „spavačima“ koji se povremeno, prema potrebama vladajuće nomenklature, pretvaraju u „preletače“, ali je često paralisana i liderskim ambicijama potrošenih političara. Jedino bi strategija kadrovskog podmlađivanja i ukrupnjavanja, možda, mogla popraviti stanje.

Otvorena podrška nekih zapadnih demokratija autokratskoj vlasti u Srbiji ima više razloga. Navešćemo samo kupovinu skupe vojne opreme i naoružanja u Francuskoj, želju njemačkih automobilskih koncerna da se domognu litijumskih zaliha i nade zapadne političke elite da će Beograd, uprkos kvazipatriotkoj retorici, i dalje bez značajnog otpora dozvoljavati da ostaci srpskih državnih ingerencija tiho iscure sa Kosova.

Dodatno će se odugovlačiti sa pristupnim pregovorima Beograda i Brisela, što odgovara ciničnom prećutnom sporazumu koji odavno primjenjuju obje strane: „Mi se pravimo da vas hoćemo, a vi se isto pravite da hoćete sa nama“. 

Državni vrh će nastaviti da inscenira povećanje plata kao prečicu do obećane zemlje, Ali kupovna moć u ovakvim prilikama neće moći da ima značajan rast, naročito ne u unutrašnjosti.

Ipak, „više istoga“ neće riješiti duboku krizu. Represivno ponašanje vlasti i govor mržnje sa najviših mjesta zapravo su rasplamsali otpor. Srbija u narednu godinu unosi krizni modus funkcionisanja države i društva kao dio svakodnevice. Jedina prognoza koja bi mogla da bude tačna, jeste sažeta u vickastoj izreci – ovo je Srbija, očekuj neočekivano.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu