260711 60 Jahre UN Flüchtlingskonvention

"Broj konfliktnih zona se učetvorostručio. Od početka godine tu su Obala Slonovače, Libija, Sirija, Jemen. A istovremeno stare krize nisu završene. U Avganistanu, na primjer, borbe traju preko dvadeset godina, u Somaliji takođe, kao i u Kongu," kaže Komesar za izbjeglice UN-a Antonio Guteres.

Pokazivanje solidarnosti se podrazumijeva

Komesar Guteres je sredinom juna predstavio svoj izvještaj za 2010. godinu u Rimu. UNHCR je namjerno izabrao glavni grad Italije za predstavljanje izvještaja, jer upravo tamo izbjeglice iz Sjeverne Afrike pune naslovne strane novina. Političari italijanske vlade često govore o "talasima" pa čak i o "cunamiju" izbjeglica. Riječ je o oko 18.000 izbjeglica iz Libije, koje su do sada preko italijanskog ostrva Lampeduza uspjele da se domognu Evropske unije. Svađa oko toga ko će preuzeti brigu o njima je ponižavajuća, izjavio je predsjednik Njemačke Kristijan Vulf, koji se zalaže za jedinstvenu evropsku politiku azila.

"U Evropi koja sama živi u slobodi, vladavini prava i demokratiji, pokazivanje solidarnosti prema onima kojima je potrebna zaštita treba da se podrazumijeva."

Preko milion izbjeglica iz Libije prihvatile su susjedni Egipat i Tunis, a ne Evropa. Činjenica je da četiri od pet izbjeglica žive u zemljama trećeg svijeta, naglašava UN Komesar Guteres.

Stanje "trajnog izbjeglištva"

I sve je više susjednih zemalja koje prihvataju izbeglice, kao na primjer Kenija, koja sada otvara granice ljudima iz Somalije i Etiopije koji bježe od stravične gladi. Drugi primjer je Liberija - država koja je i sama bila u dugogodišnjem građanskom ratu. Poslije nemira u Obali Slonovače, prihvatila je preko 180.000 izbjeglica - mnogi od tih ljudi smješteni su privatno, kaže Ibrahima Koli iz UNHCR-a u Libiji.

"Liberijanci su godinama dobijali pomoć iz Obale Slonovače tokom građanskog rata. Sada se osjećaju dužnim da uzvrate pomoć. Tu je i faktor bliske etničke povezanosti sa obje strane granice."

Izvještaj UNHCR-a nije ružičast ni kada je riječ o broju povratnika - njih je prema izvještaju za 2010. manje nego ikada. Prije svega zbog toga što konflikti i dalje traju.

Za oko 27,5 miliona takozvanih interno raseljenih lica koja su zbog konflikata, ratova ili prirodnih katastrofa morala da napuste svoje zemlje, situacija je malo bolja: skoro tri miliona interno raseljenih lica moglo je da se vrati i započne nov život na starom mjestu. Većina povratnika su Pakistanci i Kongoležani, ali među njima su i Uganđani i Kirgistanci.

No, šta se dešava kada povratak nije moguć? Poslije pet godina u egzilu, UNHCR proglašava stanje "trajnog izbeglištva" i pokušava da pronađe trajno rešenje. Kada dobrovoljan povratak nije moguć, onda se pribjegava naseljavanju u zemlji prijema ili se traži azil u nekoj trećoj zemlji.

Autorka: Hele Jepesen/ Tijana MIlunović

Odg. urednik: Svetozar Savić