Borbe bikova - nepoznata atrakcija Dalmatinske Zagore

U hladovini šestanovačkog krša, deseci bikova mirno čekaju svoj red za arenu, kao da se u neposrednoj blizini ništa ne događa. Ankica Ribičić i njen otac Ante, češkaju svog Mrkonju. Uskoro će i on u arenu. Točnije četrnaesti put. „Pobijedio je, pobijedio“, ponosno viče Ankica nekoliko trenutaka kasnije i vraća Mrkonju u hlad. „Mrkonja je inače u vlasništvu moga brata koji je Norveškoj, ali ja se brinem za njega" objašnjava nam Ankica, napominjući kako je on sve uživo pratio preko interneta. „Svatko je otišao svojim poslom, a ja sam ostala s ocem i eto da se obiteljska tradicija ne prekine, sa zadovoljstvom i puno ljubavi, rado pomažem koliko mogu."

Tradicionalno zanimanje u šestanovačkom kraju

Osim Ankičine, još dvadesetak obitelji u općini Šestanovac bavi se uzgojem bikova, goveda, te ponešto krava. Tridesetdevetogodišnji Josip Ribičić-Kuman, treća je generacija u obitelji koja se također bavi bikovima i stokom. On je ujedno i jedan od organizatora bikijade u Šestanovcu koja je peta u kalendaru bikijada dalmatinske zagore. „Sezona traje od četvrtog do desetog mjeseca, a ukupno ih bude desetak" kaže nam Josip. Borbe u Hrvatskoj su zakonski dozvoljene, a on sam smatra, kako se na taj način bikovima odaje posebno poštovanje, jer mnogi od njih ne završe u klaonicama već žive i do petnaestak godina. „Postoje slučajevi, da su vlasnici svoje bikove šampione, nakon što bi uginuli, zakopali u dvorište, kao člana obitelji“, objašnjava Josip, te nastavlja: „Borba je njihov prirodni nagon, kao i u mnogo ostalih životinja. Od pamtivijeka bi se bikovi nakon što bi, orali u polju, puštali na pašu da se pobodu, da se zna tko je najjači u selu ili kraju, a najbolji onda dobiva i najbolje". Tijekom borbi rijetko se kaže dogode nezgode, iako su uvijek kao i svugdje moguće. Upravo zbog toga je u pripremi cijela logistika ljudi, ali i propisi koji se poštuju. Prije samog ulaska u arenu, mjeri se rog u kontrolnom boksu. Ako prelazi osam centimetre, reže se, da bi se bikovi međusobno zaštitili od ozljeda. „Netko ima tanji rog netko zašiljeniji, sve su to detalji na koje pazimo kako bi zaštitili životinje, i da borba bude što ravnopravnija", dalje pojašnjava Josip pravila . Često se desi da se poneki ne želi boriti, no uglavnom je proces vrlo jednostavan i prirodan. Slabiji osjeti da je slabiji i jednostavno nakon kraće borbe povuče se i istrči iz arene.

Ljubav prema bikovima

Redovan sudionik borbi je i Neven Hrstić iz Drašnica pokraj Makarske. I njega smo zatekli u Šestanovcu gdje su se natjecala njegova tri bika. On se može pohvaliti trenutno najvećim stadom na Balkanu. U vrletima Biokova trenutno posjeduje 70 bikova i 150 goveda. I on je ljubav prema tim životinjama naslijedio još od djeda i oca. „Kada vam kažem da jedan bik na dan pojede 10 kilograma žita, 10 kilograma sijena i popije 100 litara vode, onda vam je jasno da je to skup sport koji nije baš profitabilan, već je čista ljubav prema tim životinjama," objašnjava Neven. On iz svoga uzgoja godišnje selektira dvadesetak bikova za koje smatra da imaju dobru genetiku. Svaki njegov bik ima poseban tretman, bolju hranu, zaseban boks i svakodnevno timarenje, a potrebno je barem pet godina da bi se vidjelo je li bik dobar za borbu. „Mnogo je to posla, kako se u našem narodu kaže, biku trebaš reći i dobar dan i laku noć, pa ako to nije ljubav i požrtvovnost ne znam šta je" nastavlja Neven. I sam se nekada bavio borilačkim sportovima, no adrenalin i ponos koji osjeća kada je sa svojim bikom u areni, neopisiv je doživljaj. Ovakvi događaji smatra, dio su kulture i tradicije ovoga podneblja, ali i jednog posebnog stila života. Osim druženja uz arene bikovi su ponovno spojili ljude svih krajeva i nacionalnosti. Na ovakvim mjestima ponovno se susreću unuci i djeca obitelji koje su nekada međusobno trgovale stokom, a takva prijateljstva ostaju trajna, kao što se nadaju da će trajati i tradicija borbi bikova.