Bugarska: Prosvjednici koji ne znaju što bi

Sukob pred bugarskim parlamentom dao je prosvjedima u Sofiji novu dimenziju. Prolijevanje krvi odavno je najavljeno. "Najprije mora poteći krv i mora biti razbijeno staklo da bi se nešto promijenilo“, cinična je rečenica, koju mnogi ponavljaju.

A što se točno mora promijeniti? To je pitanje na koje nema jasnog odgovora i koje je prosvjede odvelo u vrzino kolo. Već 40 dana prosvjednici izlaze na ulice tražeći ukidanje korumpiranog sustava. Za većinu u zemlji ovaj zahtjev je potpuno razumljiv jer nakon pada komunizma u Bugarskoj su na vlasti skupine oligarha i političari koje vode sitni vlastiti interesi. Sve stranke i koalicije na vlasti služe uglavnom interesima velikih ekonomskih čimbenika poput banaka i holding-kompanija ali i, što je još gore, skupinama u sjeni koje su potekle iz kriminalnih udruženja poput tzv. zaštitara, koji su s vremenom podijelili tržište i etablirali se kao moćni igrači.

U korumpirani sustav, koji žele ukinuti, ubrajaju se i bivši suradnici komunističke Službe državne sigurnosti, koji još uvijek love u mutnom posebno kada su u pitanju krijumčarski kanali koji vode kroz Bugarsku. Na udaru je i korumpirano pravosuđe, u kojem državni tužitelji i suci ispunjavaju stranačko-političke direktive i naloge i za to dobivaju novac. Prosvjednici kritiziraju i nepravednu rapodjelu državnih koncesija i novca iz fondova EU-a, koji prečesto odlaze prijateljima stranaka na vlasti. Sve to nije samo na razini glasina već postoji i protokoli nastali prisluškivanjem.

Zar nemaju Bugari onda više nego dovoljno razloga srušitii postojeći sustav? Naravno da imaju. Ali najgore u svemu je što demonstranti nemaju političku alternativu, nikakvu političku stranku. Oni ne podržavaju ni jednu drugu stranku i kategorično odbijaju da ih neko instrumentalizira. Osim nekoliko općih ciljeva, oni još nisu razradili katalog nužnih mjera, koje bi se trebale primjenjivati u kriznim sektorima poput obrazovanja, zdravstva ili energetike. Nemaju mjere protiv ekonomske stagnacije. Oni političari i stručnjaci, koji podržavaju demonstrante, pokušavaju dogovorti političku koaliciju, ali do sada s malo rezultata.

Prosvjedi su nekoherentni, čas klasično lijeve čas klasično desne orjentacije. Sudeći po tome, zahtjevi za ostavkom vlade Plamena Orescharskog su preuranjeni i nekako bespomoćni. Vlada sastavljena od socijalista i Stranke bugarskih Turaka, koja je na vlasti uz podršku ekstremnih nacionalista Ataka samo je drugorazredna epizoda u postkomunističkoj povijesti članice Eurospke unije - Bugarske. I kada bi vlada dala ostavku, ni drugi prijevremni izbori ništa ne bi promijenili. Jer prosvjednici nemaju vremena za organizaciju, niti politički niti izborno-tehnički. "Revolucija nastaje kada oni gore više ne mogu i ne znaju a oni dolje više neće", govorio je svojevremeno Lenjin, sada omražen u gotovo cijelom bivšem istočnom bloku. Ali upravo tako se osjeća većina Bugara. Oni grozničavo traže izlaz iz svog vrzinog kola i stoga je eskalacija prosvjeda i vladin odgovor na nasilje logična posljedica. Ali do revolucije u Bugarskoj neće doći.