Pali idol: dokumentarac o Borisu Beckeru na Berlinaleu

Potreban je dobar razlog da bi novinarski tekst bio napisan u prvom licu. Boris Becker je dobar razlog. Teško da postoji netko bez osobnih sjećanja na tog tenisača. Dokumentarni film „Bum! Bum! Svijet protiv Borisa Beckera", koji je svjetsku premijeru imao u nedjelju na 73. festivalu Berlinale, posvećen je čovjeku koji stoji iza te javne ličnosti.

Kada je Boris Becker prvi put osvojio teniski turnir na svetom travnjaku Wimbledona, imao sam šest godina i za dva mjeseca sam trebao krenuti u školu. Sjećanja su pomalo mutna i vjerojatno postoje samo zato što kod nas kod kuće preko dana TV nikada nije bio uključen, posebno ne usred ljeta. Nitko u mojoj obitelji ili u krugu prijatelja nije igrao tenis, ali se podrazumijevalo da se gleda televizijski prijenos, kada je taj tinejdžer u jugozapadnom dijelu Londona za samo nekoliko tjedana postao svjetska zvijezda. Heroj sa sedamnaest godina. To međutim istodobno podrazumijeva i potencijal za veliki pad.

Tom letu autor dokumentarnih filmova Alex Gibney posvećuje veliku pažnju. „Tako nešto se nikada ranije nije dogodilo”, kaže Becker u filmu. Sedmog srpnja 1985. postao je najmlađi pobjednik u povijesti Wimbledona. Otada su svi znali Beckerovu stisnutu šaku, Beckerove vratolomije, njegovo puhanje u vrhove prstiju prije nego što protivnik servira. Njegova brza igra, snažni servisi i reterni donijeli su mu u britanskim tabloidima nadimak „Bum bum", koji su njemački mediji preuzeli. Beckeru se to, međutim, nikada nije sviđalo.

Nakon razdoblja bez pobjede na turnirima, 1986. godine je senzacionalno obranio titulu na Wimbledonu. Potom se prilično nevoljno provozao u automobilskoj koloni kroz svoj rodni grad Leimen. No ako idol izmiče naklonosti mase, ona brzo postaje skeptična. „Pogotovo u Njemačkoj nije dozvoljeno da najmlađi pobjednik u povijesti Wimbledona odraste", rekao je Becker uoči premijere filma na festivalu Berlinale.

Dokumentarni film „Bum! Bum! Svijet protiv Borisa Beckera", koji je snimljen za platformu Apple TV, sastoji se iz dva dijela. Na festivalu Berlinale bio je prikazan samo prvi dio pod nazivom „Trijumf". To je zapravo presjek velikih duela protiv Ivana Lendla, Stefana Edberga ili Johna McEnroea – zanimljivo režiran, poput vesterna, uz glazbu koju je napisao Ennio Morricone. U filmu govore i razni Beckerovi poznanici i bivši protivnici.

Veliki pad koji će uslijediti u prvom dijelu je samo nagoviješten. Režiser Gibney je prvi veliki intervju s Beckerom imao 2019. godine, a drugi 2022 – dva dana prije Beckerovog odlaska u zatvor. „Došao sam do svoje najniže točke", kaže Becker gledajući u kameru suznih očiju.

Sud u Londonu osudio je Beckera u travnju 2022. na dvije i pol godine zatvora. Navodi se da je prikrio imovinu tijekom stečajnih postupaka koji su otvoreni 2017. Iz zatvora je pušten nakon samo osam mjeseci, pod uvjetom da napusti zemlju. Becker se vratio u Njemačku. U filmu kaže da mu i dalje nije jasno zašto je osuđen.

U slučaju neuspjeha, postaje ružno

Nakon trijumfa na Wimbledonu, legendarni Beckerov menadžer Ion Tiriac, svom štićeniku želi objasniti što mu se tada sve sprema i što bi svijet od njega mogao očekivati. Jedan britanski list je pisao kako bi Michael Jackson i Madonna trebali „napraviti mjesta" tom dječaku. Becker gostuje u večernjoj emisiji kod čuvenog američkog voditelja Johnnyja Carsona. Voditelj ga pita kako je sa ženama nakon trijumfa.

Svijet se više ne zanima samo za sportaša, nego i za njegov privatni život. U slučaju neuspjeha, stvari postaju ružne. Nakon jednog poraza, jedan britanski tabloid špekulira kako Becker „vjerojatno ima previše seksa". Pažnja javnosti, termini sa sponzorima, turniri, JetLag: Becker razvija ovisnost od tableta za spavanje, o čemu otvoreno govori u filmu. Nastupi na terenu pate: „Nijemci me razapinju ako ne pobjeđujem“, ispričao je Becker na Berlinaleu govoreći o tadašnjim očekivanjima.

U jednoj sceni u filmu, bivši tenisač se vraća na mjesto svojih najvećih uspjeha, u svoju dnevnu sobu – kako zove Wimbledon. Iznad izlaza na središnji teren nalazi se stih britanskog pjesnika Rudyarda Kiplinga: „Ako se možeš nositi s pobjedom i porazom, i tretiraš te dvije varalice na isti način“. Izostavljen je kraj pjesme: „Zemlja pripada tebi i sve na njoj".

U tenisu su važni snaga ili preciznost, a ponekad te dvije stvari u jednom potezu odlučuju o pobjedi ili porazu. Preciznost koja je Borisu Beckeru bila potrebna, kako bi milimetarskom preciznošću slao lopte na osnovnu liniju protivnika, izvan terena je izgubljena.

U prvom dijelu filma u velikoj mjeri su izostavljeni njegovi privatni porazi: afere, kćerka koja je začeta u jednom restoranu, razvod, javne svađe nakon propalih veza. U Njemačkoj mu se 2002. godine sudilo za utaju poreza i dobio je uvjetnu kaznu. Gubi milijune, jer je prenaivan. U kasnijem stečajnom postupku, na aukciji se prodaju čak i njegovi trofeji.

Bez znanja o vlastitim financijama

Ion Tiriac objašnjava da jedan tenisač oko 10 do 15 posto svojih prihoda zaradi na turnirima. Ako je točno da je Becker tijekom svoje karijere na turnirima zaradio oko 25 milijuna eura, moglo bi se pretpostaviti koliko novca su donijeli reklamni ugovori s kompanijama kao što je Coca-Cola. Utoliko je teško razumjeti kako je mogao uludo utrošiti toliko bogatstvo.

Becker u dokumentarcu kaže da, kada je bio igrač, nije znao koliko je novca imao na računu. Bez sumnje ga je bilo više nego dovoljno. Po završetku karijere nije imao pojma o financijama, a nastavio je živjeti u istom stilu, usprkos nižim primanjima.

„Posljednja sam osoba koja bi se žalila na svoj život", rekao je Becker na Berlinaleu. Kaže da je griješio kao i svi ostali. „Razlika je u tome što u mom slučaju za to zna cijeli svijet." Više od trideset godina je morao živjeti s nesporazumima. Na sudu se donosi presuda u ime naroda. Naslov filma ide korak dalje i sugerira da je cijeli svijet ujedinjen protiv Beckera – barem što se tiče ishitrenog formiranja mišljenja.

Becker nije nevin kada je riječ o vlastitom imidžu. U proteklih četrdeset godina sam je proizvodio neugodne situacije, bio je zbunjen, neozbiljno i naivno je otkrivao detalje iz privatnog života. Lako je ismijavati palog idola, a mnogi su to zloupotrijebili. „Kad dostignete određenu razinu, žele vas uništiti", kaže u dokumentarcu legendarni švedski tenisač Björn Borg.

Poštovanje prema Borisu Beckeru prati osuda

Takav nesklad filmskim stvaraocima otvara velike mogućnosti kada je riječ o dramaturgiji. Oskarovac Gibney (Taxi to the Dark Side, 2008) i producent John Battsek (Searching for Sugar Man) su specijalizirani za dokumentarne filmove s jednim protagonistom. Uspjeh, herojstvo i obožavanje praćeni su neuspjehom i osudom, sve dok se iza idola ne prepozna (gotovo) sasvim normalna osoba kojoj je darovan oproštaj.

Na pitanje što očekuje od filma, Becker je u Berlinu odgovorio: „Nadam se da će svi imati priliku da vide drugu stranu tog slavnog momka koji ovdje sjedi."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu