Posljednja tajna Gurlittove zbirke

Crtež olovkom koji je ponuđen na online aukciji od 16. do 24. studenoga u stvari ne bi izazvao veliku pažnju, da njegovo porijeklo nije tako eksplozivno. Vrijednost portreta malog formata aukcijska kuća Christie's procijenila je na 1.000 do 1.500 eura. Ali, crtež njemačkog slikara je izvorno bio u posjedu Židova - glazbenog izdavača i kolekcionara Dr. Henrija Hinrichsena (naslovna fotografija). To djelo je jedno od više od 1.500 djela iz kolekcije 2014. godine preminulog Corneliusa Gurlitta, sina nacističkog trgovca umjetninama Hildebranda Gurlitta. Prema riječima državne ministrice za kulturu i medije Monike Grütters, to je posljednje od ukupno 14 djela iz zbirke koja su do sada identificirana kao umjetnine nezakonito oduzete vlasnicima, uglavnom Židovima, u doba nacizma. Na crtežu je prikazan par koji muzicira, a starija gospođa sluša na sofi. To djelo njemačkog slikara i pjesnika Carla Spitzwega restituirano je početkom godine, oduzeto nasljedniku prethodnog vlasnika i predano aukcijskoj kući Christie's. Crtež je poslužio kao predložak za jednu Spitzwegovu sliku u ulju, nacrtanu na kartonu, koja je nastala negdje oko 1840. godine, a sada je u privatnom vlasništvu.

Ovom aukcijom okončava se priča puna nesporazuma i predrasuda. Otkriće umjetničke zbirke Gurlitt 2012. godine predstavljalo je međunarodnu senzaciju. Umirovljenik Cornelis Gurlitt upao je u oči carinicima u vlaku kada je prelazio švicarsku granicu. Carinici su kod njega pronašli 9.000 eura. To je pobudilo zanimanje, pa je pokrenuta istraga i naređena pretraga Gurlittovog stana. Uslijedio je pravi krimić: u umirovljenikovom stanu - a kasnije i u njegovoj kući u Salzburgu – pronađeno je više od 1.500 umjetničkih djela: slike, grafike, bakropisi i gravure, uključujući svjetski poznate umjetničke veličine poput Moneta, Picassa, Liebermanna, Beckmanna i Matissea. Umjetnine su zaplijenjene zbog sumnje da je riječ o djelima koja nezakonito oduzeta njihovim vlasnicima u doba nacističke vladavine.

Neobičan ljubitelj umjetnosti

Ovaj ljubitelj umjetnosti, sin poznatog nacističkog trgovca umjetninama Hildebranda Gurlitta, bio je čuvar očeve zbirke. Povremeno bi prodavao poneko djelo, kako bi imao novaca za život.

Nakon tog otkrića je godinama jedna radna skupina - od 2016. uz sudjelovanje Njemačkog centra za gubitak kulturnih dobara (DZK) iz Magdeburga - istraživala porijeklo tih umjetničkih djela. Rezultat: samo je 14 djela umjetnika poput Maxa Liebermanna, Henrija Matissea, Thomasa Couturea ili Adolpha von Menzela do sada jasno identificirano kao opljačkane umjetnine. Nakon toga je 13 djela vraćeno njihovim pravim vlasnicima.

Od više od 1.500 umjetničkih djela, 300 je pripadalo obitelji Gurlitt prije dolaska nacista na vlast. Porijeklo ostalih predmeta u zbirci godinama je provjeravao međunarodni tim istraživača.

"Učinili smo sve što je bilo u našoj moći. Ne mogu se sjetiti nijednog slučaja na kojem se radilo tako intenzivno", rekao je u DW intervju Gilbert Lupfer, direktor njemačkog Centra za izgubljeno kulturno blago 2020. godine.

Naravno, činilo se da je 14 jasno identificiranih djela – u odnosu na cjelokupnu zbirku – vrlo malo. Ipak: "Svaki riješen slučaj doprinos je onome što bi se moglo nazvati povijesnom pravdom. Zahvalan sam za svaki komad koji smo uspjeli identificirati i vratiti. Još uvijek postoji velika siva zona", rekao je tada Lupfer.

Ostatak zbirke sada je pripao Umjetničkom muzeju u Bernu (Kunstmuseum Bern), kojem je Cornelius Gurlitt na opće iznenađenje ostavio svoja umjetnička djela oporukom napisanom pred smrt.

Mnogo otvorenih pitanja

U Njemačkoj se u posljednjih deset godina mnogo ulagalo u istraživanje porijekla umjetničkih djela: i kadrovski i novčano. Njemački Centar za gubitak kulturnih dobara osnovan je 2015. godine. Ovaj Centar ima pune ruke posla jer su mnoga pitanja ostala bez odgovora.

Između ostalog i ovo: zašto je zbirka, a s njom i priča o 80-godišnjem, vjerojatno neuračunljivom starcu, na takav način lansirana u javnost? Zašto njemački muzeji kupovinu ili tobožnje donacije umjetnina iz vremena Drugoga svjetskog rata ne objave na internetu kako bi se identificirali mogući bivši zakoniti vlasnici - na isti način na koji se postupilo s Gurlittovom kolekcijom? Kako je moguće da je tržište umjetnina jako dobro znalo za "Gurlittovo blago" i da je kupovalo i prodavalo te umjetnine na aukciji čak i nakon rata? Priča o Corneliusu Gurlittu dvaput je pisala povijest. O njemu su napisane knjige, snimljeni filmovi, pa čak izvođene i kazališne predstave.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu