Strahote u Kijevu prije deset godina

Na sigurnosnim treninzima novinarima se preporučuje da se u opasnim situacijama u gradovima sklone uz zidove zgrada, da ne idu na ulicu. „Čim se stvar raščisti, ako morate prijeći ulicu, trčite", savjetuju bivši elitni vojnici na takvim tečajevima. To su savjeti za koje se čovjek nada da ih nikad kao reporter neće morati primijeniti. Ali, 20. veljače 2014. je postalo nužno pridržavati se tih savjeta, jer u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu pucalo se iz vatrenog oružja.

Od kraja studenoga su deseci tisuća ljudi prosvjedovali protiv vlade Viktora Janukoviča koji nije htio potpisati sporazum s Europskom unijom o pridruživanju, očito zbog pritiska Rusije. Demonstranti ostaju na trgu, unatoč brutalnim akcijama policije svakog dana ih je sve više – dok krajem veljače stanje nije potpuno eskaliralo.

Opasnosti na putu

Od stana, u kojem je ARD imao mali studio, do Majdana u središtu grada bilo je samo nekoliko stotina metara, ali direktni put je bio opasan za život, jer na rubu Institutske ulice bili su snajperisti. Prema Majdanu se zato ide zaobilazno, u velikom luku. Put vodi niz jedan brežuljak do ulice Hreščatik, koja prolazi pored Majdana. Prije je to bila otmjena ulica, sad su na njoj postavljene barikade. Već izdaleka se vidi dim, još uvijek se čuje pucnjava.

Sam Majdan nije za prepoznati. Zgrada sindikata je izgorjela, počupane su granitne kocke kojima je bio popločan, sve je crno. Od šatora u kojima su demonstranti ovdje tjednima boravili ostalo je samo zgarište.

Namamljeni u zamku

Na licima ljudi vidi se odraz strahota koje su proživjeli. Cijelu noć su se borili s policijom. Bacali su granitne kocke, Molotovljeve koktele. Ujutro su se policajci iznenada povukli, pored Hotela Ukrajina, uz Institutsku ulicu. Demonstranti su krenuli za njima – u smrt. Ginuli su od metaka. Kasnije se na snimkama vidi uniformirane snajperiste sa specijalnim puškama. Poginulo je i nekoliko policajaca, možda od vatrenog oružja iz redova demonstranata. Na Majdanu se ujutro vide propucane kacige i štitovi, neki koje su demonstranti sami napravili, neki koje su oteli od policije.

Mrtvi u predvorju hotela

Prolazim dalje preko trga do hotela Ukrajina u kojem imam rezerviranu sobu. Ali, ulaz je blokiran. Izlazi liječnik, iza njega šest muškaraca s nosilima. Na njima je teško ranjen muškarac, pogođen u glavu, po nosilima je svuda krv. Snimatelji idu za njima i snimaju svojim kamerama ranjenika.

U hotelskom predvorju je neobičan prizor. Desna strana je zastrta plahtama, lijeva je pretvorena u operacijsku dvoranu. Liječnici i medicinske sestre stoje pored običnih stolova na kojima leže ranjenici. Svuda je krv, ozračje je sablasno mirno. Pomagači brišu stolove. Žene na hotelskoj recepciji plaču. Iza razvučenih plahti se čuje žene kako jecaju. Tek sad postaje jasno da plahte zaklanjaju pogled na mrtve koji tamo leže i za kojima rodbina plače. Smrt iza bijelih plahti.

Bolje je ne koristiti stube

Hotel Ukrajina je zgrada sa 16 katova, tipična za sovjetsko vrijeme. Leži malo iznad Majdana, odatle se ima idealan pogled na Trg neovisnosti (Majdan nezaležnosti), kako je puno ime ovoga trga. Rezervirana soba je na četvrtom katu. Na putu do nje vidim prozorska stakla probijena streljivom. Jedan kolega mi savjetuje da ne idem stubama nego da uzmem dizalo.

Prozor sobe gleda prema Institutskoj ulici. Na njoj su bili razmješteni snajperisti. Možda su još uvijek tamo. Navući zastore, ugasiti svjetlo – i to sam naučio na sigurnosnom treningu. Bacam pogled na agencijske vijesti – govori se o 80 mrtvih. Desetak njih leži iza raširenih plahti, dolje u predvorju hotela.

Nekoliko tjedana kasnije jedan znanstvenik je objavio da je podrobnije analizirao video-snimke toga dana. Pokreti snajperista koji su pucali na demonstrante pokazuju da se moralo raditi o apsolutnim profesionalcima, a ne o običnim policajcima, tvrdio je ovaj znanstvenik.

Potraga za snajperistima

U predvorju hotela su liječnici i pomagači stali u špalir. Zastori su razmaknuti, iz predvorja se iznose mrtvi. Ovi koji stoje sa suzama u očima pjevaju ukrajinsku nacionalnu himnu. Ta se himna od početka prosvjeda mogla čuti svaki sat, dan i noć.

Kasno navečer netko lupa na vratima moje sobe. Pred vratima je mlad muškarac, majdanski aktivist, s kacigom na glavi i metalnim štitom. Ulazi, povlači zastore u stranu. Kaže da želi vidjeti jesu li se ovdje skrivali snajperisti. Nakon toga odlazi.

Izvještavanje iz zaklona

Na noćni odmor se teško može misliti, ostajem obučen i u čizmama – u slučaju nužnosti mora se brzo izaći iz zgrade. Uvijek iznova su novinari upozoravani da bi hotel mogao biti zapaljen, jer je to strateški važna zgrada, jer se odavde može imati nesmetan pogled na Majdan.

Teško je zaspati, tijelo je puno adrenalina. Za obrok služe keks, čokolada i voda, koje sam kupio u maloj trgovini na putu prema hotelu. Hotelski restoran je prestao raditi prije više dana.

Vani gori jedna barikada. Odsjaj vatre se vidi i kroz navučene zastore. Noć je kratka. Možda tri sata sna, ne dubokog, stalno ga prekida pucnjava. 21. veljače u sedam sati počinje trosatni razgovor uživo s postajama ARD-a, čučeći iza kreveta, kako bih, u slučaju da netko puca po prozoru imao barem malu zaštitu.

U razgovorima se stalno govori o mrtvima, ranjenima, liječnicima. Nakon toga pada odluka: spakirati stvari i ići odavde, uzeti dizalo, a ne stube. Predvorje hotela je već očišćeno.

Šok i veselje

Do Majdana je samo nekoliko metara. Deseci tisuća ljudi su na trgu, još uvijek u šoku od onoga što se dogodilo dan ranije. Najmanje 100 ljudi je poginulo. Na velikoj pozornici stoje policajci iz Lviva na zapadu Ukrajine, koji su se priključili prosvjedu. Okupljeni demonstranti im plješću.

I osmotračna široka ulica Hreščatik je postala mjesto revolucije. Treba prijeći još posljednju barikadu, višu od jednog metra. Na Majdanu počinje komemoracija za mrtve.

Bernd Grossheim, ARD

Autor teksta Bernd Grossheim je od 2013. do 2016. bio radijski dopisnik ARD-a iz Moskve. U to vrijeme je izvještavao i o događajima u Ukrajini, bio je u Kijevu, Donjecku, Harkivu i Mariupolju.