Beogradski kardinal: "Ja sam nekako iznad granica"

Tek u dužem razgovoru se moglo mnogo toga saznati o kardinalu Nemetu: sakupljao je poštanske marke, igrao šah, volio je nogomet, ali je prestao igrati na fakultetu u Poljskoj.

Trag u njegovom životu ostavila je knjiga „Sto godina samoće“ Gabriel García Márqueza, a nogomet voli i dalje. Bio je i na utakmici Zvezda – Barcelona i uživao je. Ali kladionice ne voli i nikad tamo ne bi kročio. Ponekad, preko puta sjedišta beogradske nadbiskupije svrati u kavanu „Alo alo“ nešto pojesti ili popiti kavu.

Ali, povod za razgovor je drugi: Srbija je dobila prvog kardinala. Katolička Crkva u Srbiji – to je službeni naziv po tamošnjem Zakonu o vjerama – okuplja vjernike iz više naroda: 70 posto katolika su Mađari, 25 posto su Hrvati i 5 posto su pripadnici ostalih naroda.

Čast za sve nas

Kardinal Nemet kaže da je za katolike u Srbiji njegovo imenovanje posebna radost, jer su dio velike, svjetske Crkve, ali su sitni i na periferiji: „Tristo hiljada katolika na 6,5 milijuna stanovnika je zaista mali broj. I onda ispunjava radošću kad čovjek doživi u takvoj dijaspori kako papa misli i na nas. To je njegova poruka za katolike: vi ste važni za mene, ja vas pratim i svakako sam s vama. Ako treba ja ću i pomoći“, vjeruje Nemet.

Ovakvo uzdizanje u kardinalske počasti za njega nije priznanje samo za jednu osobu već i za sve ljude iz Crkve u kojoj djeluje. Važno mu je reći kako je Katolička crkva u Srbiji dio društva, a nazočnost kršćana na ovim prostorima se mjeri tisućama godina. „Država Srbija sad prvi put ima kardinala“, kaže kardinal Nemet, ne bez ponosa.

Vijest ga je zatekla u Rimu i bio je iznenađen: „Nazvao sam brata kad sam bio već siguran da sam stvarno imenovan. I bila je to ogromna radost, brat je onda zvao sve rođake okolo, jer sam bio zauzet drugim stvarima u Rimu i silnim pozivima i čestitkama. Ali su strašno ponosni na mene, moram tako da kažem."

Ističe da je dobio čestitke i od službenih državnih institucija, ali da mu je isto tako važna reakcija običnog naroda: „Moji su bili u Rimu na svečanosti proglašenja pa kad su se vratili, zvao me sestrić i kaže da ga na svakom koraku zadržavaju i pitaju kako je bilo i što je tamo vidio... Mislim da je to jedna opća radost.“

„Ma to vam je kao s ministrima..."

Ovaj šezdesetosmogodišnjak dovoljno je dugo u Crkvi da zna kako stvari funkcioniraju: „Znate, kad se donosi jedna odluka onda to nije pitanje samo racionalnih kriterija, nego se gleda je li je taj čovjek meni razumljiv, ne samo je li svjedok evanđelja već i crkvene politike koju vodim. To svakako ulazi u taj račun. Znate kako je i u političkom životu, kako se traže ministri: nije samo važno je li je profesionalac već i je li lojalan, je li odgovara predsjedniku vlade. Mislim da je to tako i u Crkvi“, kaže kardinal.

Kardinal Nemet je 16 godina proveo na čelu Zrenjaninske biskupije da bi 2022. došao na položaj nadbiskupa u Beogradu. Samo dvije godine kasnije postao je kardinal.

Gledajući sa strane, izgleda da ga  papa Franja ne gubi iz vida pri svojim odlukama. Kardinal Nemet objašnjava to i svojom međunarodnom djelatnošću. Osam godina je bio na čelu organizacije koja je dovodila ministrante na hodočašće u Rim i organizirala susrete s papom.

„U vremenu dok sam ja vodio organizaciju bili smo dva puta kod pape, 2015. i 2018. Prvi put nas je bilo 20.000, a drugi put 65.000. To je ogromna masa djece i mladih koje obično ne vidite na Trgu Svetog Petra. To je sigurno bila stvar koja mu je pala u oko, stajao sam čitavo vrijeme kraj pape i predstavljao cijelu stvar“, priča kardinal.

„A 2021. sam bio izabran za prvog potpredsjednika Savjeta europskih biskupskih konferencija. Predsjedništvo koje se sastoji od predsjednika, prvog i drugog potpredsjednika redovno ide na razgovore s papom predstaviti mu stanje u Crkvi, koji su izazovi i što bi se moglo uraditi. Dakle nezavisno od liturgijskih slavlja na kojima sam prisutan u Rimu, imam mogućnost da vidim papu i u privatnoj audijenciji, što svakako isto ostavlja neki trag", dodaje.

I Laslo i Ladislav i Vlado i Ladis...

Kad je u kući Nemetovih u Odžacima 1956. rođeno muško dijete, otac Ferenc kojeg su zvali Franja krstio je sina u lokalnoj crkvi i dječak je dobio ime Laslo. Pri upisu u matičnu knjigu rođenih ocu su predložili da sina upiše kao Ladislav. Otac je pristao.

Laslo je bio srednjovjekovni mađarski kralj, do danas omiljen među Mađarima, koji je učvrstio kršćansku vjeru. Njegova majka je bila poljska princeza, odrastao je u Krakovu gdje su ga svi zvali Ladislav i izvori kažu da je poljski govorio mnogo bolje nego mađarski. 

Ovo kardinal priča uz stalni osmjeh kao da želi reći kako je biti most bolje nego biti samo jedna obala: „Dugo nisam shvaćao zašto, ali danas kažem da je bolje. Laslo napisati na srpskom je dosta problematično, postoje sve moguće verzije ali ni jedna nije kao original. Sad je to mnogo jednostavnije. Ja znam tko sam, oni koji me znaju također znaju tko sam.“

„Neko će me zvati Ladislav, neko Laslo, ja s tim nemam problema, to se ustalilo tako. Četiri godine sam radio u Mađarskoj, onda sam bio samo Laslo. Ali kada sam bio u Poljskoj, onda sam bio Vlado. Što da im radim? Na Filipinima je Ladislav jako dugo pa su me zvali Ladis. Ja ne tražim da me zoveš ovako ili onako. Ako netko pokušava da me zvati bilo kako da bi izrazio nešto degutantno, onda ću možda reagirati. Ali svi ljudi koji su čestiti i pošteni, mogu me zvati kako žele. Preživjet ću.“

Velika tajna ujaka

Je li u njegovoj obitelji bilo katoličkih svećenika? „U tatinoj porodici ja sam sigurno prvi i jedini za sad, nadam se da će još netko poći tim putem. S mamine strane je drugačije, njen najmlađi brat, moj ujak, je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Bačka bila deo Mađarske, pristupio Družbi Božje Riječi, misionarskom Redu verbita“, priča.

„Obitelj 1944. nije znala da je on njima pristupio jer se stvorila socijalistička Jugoslavija i Mađarska pod sovjetskom vlašću pa se nije baš rado govorilo o tome kako je netko član neke takve organizacije. On se zaredio za svećenika i radio je u Mađarskoj. Moja mama je znala što on radi i koje su njegove tajne tamo, ali mi nismo znali.“

„Tek sedamdeset i prve on je došao nazad u Jugoslaviju, nastanio se u Novom Sadu i počeo tamo voditi jednu katoličku župu. Preko njega sam upoznao njegovu organizaciju i učlanio sam se, jer sam svakako htio biti svećenik. Dakle, sa mamine strane on je bio jedini, a sa tatine strane nisam imao nikoga tko je izabrao crkveni put.“

Kardinal Nemet kaže da je kod Verbita pronašao ono što je tražio: „U Družbi mi se od početka sviđala širina. Ne mogu zamisliti sebe raditi u jednoj župi. Svi redovi imaju svoj neki teren, a ja sam takoreći iznad terena. Posebno me raduje papin poziv surađivati s njim na univerzalnom nivou Katoličke crkve.“

„Druga stvar – to je bila ljubav prema različitim kulturama i narodima. Bilo mi je važno upoznati ljude, zato sam i učio razne jezike. Sve to što sam na taj način stekao tokom mog životnog puta, to je veliko bogatstvo, što sam vidio što sve imamo na svijetu. Svi smo ljudi, svi smo istog dostojanstva, a toliko različiti“, objašnjava Nemet.

Pogreb veće veselje od mise

Kardinal Nemet je svoje shvaćanje uloge Crkve u društvu počeo mijenjati sve većim međunarodnim iskustvom. Najprije u Poljskoj, gdje je kao mladić shvatio kako je većinska perspektiva u skoro potpuno katoličkoj zemlji različita od manjinske perspektive koja je njemu pripala po rođenju.

A potom ga je poziv odveo na Filipine. „Nikada neću zaboraviti što mi je u Rimu rekao jedan Filipinac koji je studirao sa mnom: Kad odeš na Filipine vidjet ćeš kako je kod nas sahrana radosnija nego kod vas uskršnja misa! Tako je i bilo.“

Kardinal Nemet svjedoči o živom odnosu 75 milijuna filipinskih katolika prema svojoj veri. Tamo su znali spontano donijeti gitaru pred oltar i zapjevati. Slično je u Latinskoj Americi i u Africi.

A što jedini kardinal iz Srbije misli, zašto su osobito na zapadu Europe crkve sve praznije? „Danas se na Zapadu događa ono što su ideolozi komunizma možda htjeli, ali nisu uspjeli. To donosi život na Zapadu. Da li zbog mogućnosti izbora, da li što je čovjek malo zasićen sam sobom, osjećamo se kao da smo jedini gospodari historije.“

„Religija je postala stvar izbora. Toliko je toga na tržištu duhovnosti, toliko mogućnosti da se nađe unutrašnji mir i smisao života, da se na Zapadu moramo navići kako smo mi samo jedna od mogućnosti. Nismo ta vodeća sila koja smo bili skoro tisuću godina u društvima na Zapadu. Čak i duže, gledajući od Karla Velikog, kršćanstvo je igralo veliku ulogu u stvaranju Zapadne Europe.“

Pobožnost istoka Europe

Prema Ladislavu Nemetu, za razliku od zapadnog dijela kontinenta, njegov istočni, bivši socijalistički dio ima drugačije iskustvo – iskustvo ponovo pronađene vjere:

„U postkomunističkoj Europi gdje je pravoslavna crkva skoro svugdje većinska, ona ima, hvala Bogu, jedan pozitivan momenat: ljudi se mole, ljudi su pobožni, tu se ponovo rađa taj vjerski osjećaj, to se vidi i u Srbiji“, smatra on.

Je li u toj Srbiji sada Katolička crkva manje opterećena srpsko-hrvatskim sukobom iz devedesetih? „Moderna Srbija u ovoj formi postoji od 2006. kada je Crna Gora krenula svojim putem. Srbija je postala samostalna suverena država i u njoj se po prvi put katolici bili nekako na svom, ali u sasvim novom izdanju. Nije bilo tog zaleđa i jačine koji su dolazili iz Slovenije i Hrvatske.“

„Do raspada Jugoslavije, Hrvati su bili državotvorna nacija. Danas su u Srbiji manjina, isto kao Mađari. Slovaci, Mađari i drugi su još u Jugoslaviji imali status manjine, uživali smo zaštitu, ali nismo imali takvu moć i utjecaj koje su u Jugoslaviji imali Slovenci i Hrvati. Od 2006. mi učimo živjeti zajedno u novoj situaciji. To je škola i izazov za sve nas da saznamo što možemo učiniti zajedno. Važno je da to radimo u kršćanskom duhu dijaloga. Pošto nas je malo, važno je da budemo prisutni“, objašnjava kardinal.

Vatikan i Srbija

Što kardinal Nemet misli o dojmu koji se donekle osjeća u Srbiji kako je Vatikan povijesno zlonamjeran prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

„Sigurno da naša povijest nije bez nekih loših odluka, pa i strašnih odluka Vatikana. Možda ne samo Vatikana kao Vatikana nego Katoličke crkve kao zajednice. I na ovim terenima je bilo ekscesa i loših stvari. Bilo bi pogrešno reći kako nije bilo. Bilo je. Međutim, bilo je i sa druge strane.“

„Ne možemo reći da kako je jedna strana uvijek žrtva, a druga strana radi samo loše stvari. Nepotrebno nekritično razmišljanje jest kako je jedan narod uvijek žrtva, a svi su protiv njega. To sam sretao i na Filipinima i u Poljskoj. Poljska je uvijek plakala kako su je u 18. stoljeću podijelili Rusi, Nijemci i Austrijanci. Filipinci se stalno sjećaju intervencije Španjolaca. Svatko nađe svoje.“

Pitanje Kosova

„U Srbiji se može čuti: svi nas mrze, nitko nas ne voli. Jedino nas sad Mađari vole. Ne vole nas muslimani, Bugari, ovi, oni. I na kraju, uvijek se nađe: ne voli nas Vatikan. Uvijek se nađe neki razlog. Treba malo više objektivne komunikacije. Mediji tu imaju veliku odgovornost. Nije zdravo da samo jedna politička linija bude prisutna u javnim medijima jer se on plaća od novca svih. Treba biti otvoren za sve društvene događaje, jer to je naše društvo. A ne da se unaprijed selektira što može, što ne može."

U političkom smislu Vatikan kao država nije priznao Kosovo. Da li kardinal Nemet misli da će to tako i ostati? „Kosovo kao zajednica koja raste i pokušava naći svoj put, funkcionira kao kvazidržava, ali ga puno država nije priznalo. Vatikan gleda i druge stvari: koje su vjerske slobode, je li postoji zakon o vjerskim slobodama? Znamo da je na tom polju dosta toga nejasno, a isto tako da je odnos prištinskih vlasti prema pravoslavnoj crkvi prilično nejasan. Vjerska sloboda je za sve jednaka i Vatikan to neće zanemariti.“

Bolje i najgori mir

Da li kardinal i beogradski nadbiskup Ladislav Nemet vidi nadu u svetu u kojem ljudi umiru u Ukrajini, na Bliskom istoku i u nizu drugih ratnih sukoba?

„Ja sam mislio kako toga više neće biti u Europi. Na žalost toga ima: da se vjerski motivi koriste za podršku ratu koji se vodi između dva bratska naroda i u istoj crkvi, pravoslavnoj. Znamo da je to područje već hiljadu godina kršćansko. Jako mi je žao što baš tu dolazi do ogromnog krvoprolića. Zato mislim da je najveći zadatak međunarodne zajednice što prije okončati otvoreno ratovanje i sjesti za stol i razgovara o miru. Čak i najgori mir je bolji nego jedan dan rata.“

„A za Izrael i Gazu, mene boli duša kako poslije svih tih deklaracija Ujedinjenih naroda još od 1948. ništa nije uspelo i da stalno nailaze novi valovi mržnje i ubojstava i svega što ide s tim. Svaka država ima pravo braniti se. Međutim proporcionalnost te obrane je itekako sumnjiva u Gazi. Pred time ne možemo zatvoriti oči. Međunarodna zajednica je jako primjetno odsutna“, kaže on.

„Onaj Franjin iz Partizanske"

Kardinal Nemet nakon imenovanja još nije bio u rodnim Odžacima. Hoće li ga tamo oslovljavati s „eminencijo“ ili će ostati Laslo iz kuće Nemetovih?

„Mislim da će ostati onako kako je bilo uvijek. Bio sam biskup, nadbiskup pa smo ostali pri tome. Mislim da ni ovaj put neće biti drugačije. Ne namjeravam otići u punom kardinalskom ruhu da se šetkam po Odžacima pa da vide tko sam, što sam. Nego ako budem imao vremena otići posjetiti grob roditelja, sahranjeni su tamo. Posjetiti moju rodbinu, moju župu gdje sam kršten. To će svakako biti u normalnom izdanju. Ne vidim problem da me i dalje zovu tako kao što su me zvali. 'Onaj Franjin'. Moj otac je bio Ferenc – Franja. Iz Partizanske ulice."